Koliko para, toliko muzike

Danas kad kažeš cekin, odmah ti pred oči izlazi reklama s očerupanim piletom

U ono vrijeme kad smo se za putovanja još detaljno pripremali i o njima cijele godine maštali — bijaše to ranih šezdesetih, kad je i za »obično« putovanje u Italiju trebala viza — pojavila se knjiga putopisnih minijatura Ivana Katušića privlačnoga (mi) naslova Treba putovati, ne treba živjeti. Maštanja o putovanjima znala su biti i ljepša od samih putovanja. Za putovanja je trebalo puno »stranjskih« peneza, pa je sigurnije bilo broditi po literarnim itinererima. Na jednom takvom srela sam neobičnu suputnicu — grešlju. Imala je zanimljivo ime, a kako se našla u samom naslovu (Memoari jedne grešlje), pročitala sam cijele njezine memoare iz pera zaboravljenoga hrvatskog pisca Janka Jurkovića (19. st.). Pisac mi je i prije čitanja bio simpatičan već i zato što je bio dobročinitelj (bio je doduše i ujak, ali ujak ne mora nužno biti i dobar) proslavljene operne primadone Milke Trnine. Memoari su me razočarali. U početku su više obećavali, a onda su se rasplinuli u dosadu. Grešlja je međutim i dalje privlačila neobičnošću svoga oblika. Ona znači novčić, grošić(od njem. Gröschel). Neobičnost toga imena uputila me na malo istraživačko putovanje za novcem kojega više kao platežnoga sredstva nema, ali koji se kao riječ zadržao još u nekim izrazima.

Neću o štednji, jer sa štednjom »kao takvom« većina hrvatskih građana više nije na »ti«. Zavladala opća besparica, a i ona je nastala (mislim, riječ) kao manjak para (ne misli se na manjak sitniša — para kao stoti dio nekadašnjeg jugoslavenskog dinara — nego na novac općenito). I danas se kaže Koliko para, toliko muzike, što nipošto ne treba prepustiti uskogrudnim lektorskim promjenama u Koliko novca, toliko glazbe. I kad se kaže penezi, misli se na novac općenito, premda naziv potječe od sitniša pfeninga, koji je u obliku Pfenning ostao u Njemačkoj sitan novac do svoga kraja. A gesla na kojima su nas odgajali — »Zrno do zrna pogača, kamen do kamena palača« ili »U radiše svega biše, u štediše još i više« — tek su puke dekoracije na timpanima velebnih zgrada banaka. Jer nestalo je i radiša i štediša, a u skupljanju zrnja netko je ostao na mrvicama, a neki novi trokrilni ormari bivolskih šija svoje su zavičajno skupljeno kamenje zamijenili već gotovim palačama. U udaljenijim gradovima i elitnim četvrtima. Namah, bez štednje, razumije se.

Za tri groša

Znam da će mnogo novorodoljubno srce poskočiti u pravednu gnjevu što uopće spominjem ne samo pare nego i dinar, taj relikt jugokomunizma (koji i nije bio tako nepoželjan dok je bio u optjecaju). Ime mu nije nikakav srbizam, nego potječe od lat. denarius, od deni — po deset, a denar se zvao i stari rimski novac. Zahvalnije je poći do »dobre stare« Austrije i njezina groša (protiv te »dobre stare« dizale su se doduše i oružane bune ugušene u krvi, no s vremenom oštrice i sjećanja otupe, pa negdašnji ljuti neprijatelji postanu najbolji prijatelji i punitelji našega državnog proračuna). Groš(kao riječ) djeluje i kada je već poodavno ispao iz monetarnog sustava (moneta, od lat. monere — opominjati, podsjećati; kovani novac po imenu starorimske božice Junone Monete, tj. opominjačice, dobre savjetnice, u čijem se hramu kovao novac). Ne kažem da je Opera za tri groša petparačka (slabe vrijednosti), ali grošili veće novčane jedinice djelotvornije su ako dođu u ruke spretnijoj osobi, npr. čobančetu u Gotovčevoj operi Ero s onoga svijeta, koje će usmjeriti raspamećenu potjeru gnjevnoga gazde Marka i njegovih momaka u vrletno naše stijenje jer je od prvoga naručitelja dobilo više nego što nudi ljutiti tragač. »Šta je više: dva groša il' pleta?« Dabome, pleta. Pa se i sluša onaj tko je dao više, a nasamareni se gazda po krivom, ali bolje plaćenom, naputku zaletio sa svojom čeljadi u bespuća (operne zbilje). Pleta (grč. plethos — obilje, bogatstvo) ili cvancik(a) starinski je sitan novac od 20 krajcara (njem. zwanzig = 20).

Kad se »dobroj staroj« Austriji pridružila (za Hrvatsku isto tako »dobra«) Ugarska, monetarna se ponuda u zajedničkoj državi proširila forintom, krajcarom, filirom, cvancikom. Forinta, i danas novčana jedinica u Mađarskoj, a u Hrvatskoj do 1892., potječe zapravo od tal. fiorina, po gradu Firenci, gdje je u 13. st. uveden zlatni novac toga imena (fiorino d'oro). Nizozemski gulden (florin) (od Gold — zlato) istoga je podrijetla, a nekoć se tako zvao zlatni (ili srebrni) njemački i austrijski novac. Sadržavao je 100 krajcara.

Krajcar (od njem. Kreuz — križ), stoti dio forinte, bio je sitan novac u Austro-Ugarskoj. U već spomenutog Jurkovića našao se i oblik križara, po obliku križa na novcu.

Dat će dukata

Sitni novčići uvijek su kovanice koje zveckaju (dok ih imate). Mađarski pengi dobili su ime upravo po toj zvonjavi (mađ. pengę — koji zveči, zvonak). Oni i figurativno pokazuju stupanj čijeg siromaštva ili dekintiranosti (da ubacim i malo šatre, makar i pretpotopne; nemam ni prebite pare, ni dinara, ni filira, ni marijaša (marjaša) — novčić sa slikom Majke Božje, Marije, što odgovara suvremenijoj varijanti nemam love, šuške, perja — znači, operušan sam, totalno dekintiran). Bogatstvo se izražava novcem veće vrijednosti izrađenim od dragocjenijega materijala (srebro, zlato). Često se takav novac daruje u posebnim prigodama (vjenčanje, krstitke). »I mama i tata dat će nama dukata«, pjeva potencijalni slavonski mladoženja, znajući s kolikim interesom cure gledaju u taj ukras svoje nošnje. Dukat (tal. ducato) zlatnik je kojim cura zvecka dok se sitno drmusa u kolu, da svi odmah vide imovinsko stanje buduće udavače. A u već spomenutoj Gotovčevoj operi (koja je dugo bila hrvatski kulturni izvozni proizvod br. 1) vrećica s novcem putuje između neba i zemlje, da bi njezin sadržaj konačno završio kao očinsko-

-maćehinski dodatak Đ ulinu đerdanu (»Drži, nek je teži đerdan tvoj: triest dukata, sto škuda i dvjesta pleta«). Škude (od lat. scutum — štit, grb) bile su nekadašnji dubrovački i mletački srebrni novac (a još prije, i poslije, Judine su škude značile novac dobiven za izdajničku rabotu).

Od cekina do drahme

Danas kad kažeš cekin, odmah ti pred oči izlazi reklama s očerupanim piletom (»žut k'o cekin«). No cekin je zlatnik, dukat, koji je ime dobio po tal. zecca, što znači kovnica novca. Napoleondori se obično daruju kao kumovski darovi na krštenju ili firmi. To je francuski zlatnik od 20 franaka (zlatni napoleon ili samo napoleon).

Neki nazivi novca dali su ime nekim mjerama za težinu. To su funta i drahma. Funta je novčana jedinica u više zemalja, a kad sadrži 435,59 grama, onda je to mjera za težinu u Engleskoj. Nekad se ta mjera upotrebljavala u Španjolskoj, Švedskoj, Beču, Norveškoj i Rusiji, ali s različitim vrijednostima. Ne znam koju je gramsku vrijednost imala u Zagrebu, jer se njome i nije baš precizno mjerilo kad bi se komu reklo: »Možeš mi stavit' funt perja u tur«, drugim riječima »piš' me vrit«.

Od drahme nastao je dram (tur. dirhem), mjera za težinu, otprilike 3,250 grama. Najpoznatiji dram koji ja znam jest dram jezika, ali on je danas u jednom drugom mojem filmu. Drahma se raslojila na još jedan sitniji novac, obol. U grčkoj mitologiji 1 obol stavljao se u usta mrtvacu kao plaća Harontu, prijevozniku duša preko rijeke Stiksa u podzemni svijet. Onomad su i za rad unaprijed pošteno plaćali i mrtvi, a danas za obavljen posao teško (ako uopće!) plaćaju i živi. Ali, mru kraljevstva, mru gradovi, pa tako nestaje i novac. O zašto, moja marko, rastat ćeš se sa mnom i biti nekom samo euro?!