Jack Lemmon

Od poznatijih lica koja se u više filmova u studenom pojavljuju na našoj televiziji nije teško izdvojiti najznačajnije, a gledateljima vjerojatno i najsimpatičnije. Odnosi se to na nedavno preminuloga glumca Jacka Lemmona, protagonista brojnih filmova, dobitnika dvaju Oscara, nagrade Američkog filmskog instituta, nagrade u Cannesu — čime se može podičiti malo tko od onih koje drže za komičare.

Priču o Lemmonu možda je najzanimljivije započeti prvom ulogom koja ga je proslavila, ulogom u filmu Mr. Roberts (1955) za koju je dobio Oscara za epizodnu ulogu, godinu nakon svog filmskog debija. Spomenuti film Johna Forda i Mervyna Le Roya prikazivao se u nas prije više od 40 godina, sigurno je da se već dugo nije prikazivao — ako se opće i jest — na televiziji, pa je i to razlog da ga se koliko-toliko prepriča. No prije nego se usredotočimo na Lemmonovu ulogu, ne možemo se othrvati želji nezaobilaženja skandala u svezi s tim filmom. U njemu se Henry Fonda nakon šet godina izbivanja s ekrana, koji je napustio nezadovoljan ulogama, vratio mediju u kojemu je bio najpoznatiji. Glumio je u kazalištu u New Yorku i postigao veliki uspjeh u drami Mr. Roberts i činilo mu se da je ekranizacija toga komada idealna prigoda za njegov povratak. Angažirao je zato Johna Forda, redatelja koji ga je najviše proslavio — sjetimo se samo Mladog predsjednika Lincolna (1939), Plodova gnjeva (1940) i Moje drage Klementine (1946). No ovaj put suradnja nije funkcionirala, došlo je do mimoilaženja u pristupu liku, pa i do svađe, i John Ford je u nastupu irskoga bijesa (doslovno) nokautirao svojega predsjednika Lincolna i šerifa Wyatta Earpa. Nije to pokvarilo ugled momaka sa Zapada, ali režije se onda morao prihvatiti Mervyn LeRoy.

Nadobudni potporučnik

No, unatoč Fordovu povlačenju, i LeRoy je bio dostatan za sjajan povratak Fonde, a i uspjelo odbacivanje Lemmona u orbitu. Vraćamo se, dakle, Lemmonovoj ulozi, a ne tek radi rime i nozi. Tumači on nadobudnog potporučnika na logističkom brodu koji iz debele zavjetrine opskrbljuje ratne brodove na Pacifiku, i posada, osim u situacijama kada se domogne pića, krepava od dosade. Mr. Roberts (Fonda) osjeća se čovjekom od akcije, a ti osjećaji prožimlju i fizički ne baš kompetentnoga Lemmona. Ipak, nije to baš neostvarivo, uvjerava momka brodski liječnik: treba ponovno stići pred vojni liječnički konzilij i tada će ga netko rubom dlana kucnuti po koljenu, potkoljenica će poskočiti, pokazat će se da Lemmonovi refleksi nisu zakržljali, i on će dobiti prigodu da bude pravi vojnik. »Evo, ovako će to biti«, veli liječnik i kucne Lemmona po odgovarajućem mjestu. No noga našeg ambicioznog junačine ni makac. »Žao mi je, ali ništa od svega toga« — rezignirano zaključuje liječnik ovakav slučaj kraha nečijih ratničkih ambicija. Ipak, perspektivna junačina, koju tumači Lemmon, skupi na kraju ovog filma moć koja nije u nozi nego u karakteru: odlučuje se na pobunu protiv tiranskoga kapetana broda i uništava njegovu pomno zalijevanu biljčicu. A slična događanja, kao i njihov redoslijed, samo u dramatičnijem okviru, Lemmonu će se zbiti i u filmu Apartman (1960) Billyja Wildera: nesposoban da mu se odupre u početku, on će na kraju filma ipak skupiti snagu i prezret će šefa svoje firme, čovjeka koji je raspolagao njegovim radnim mjestom, privatnim životom i dostojanstvom.

Takve većinom bijahu najznačajnije Lemmonove uloge u početku karijere, uloge koje su ga učinile zvijezdom brojnih filmova, a i jednim od reprezentativnih likova američkoga filma šezdesetih: mali je to čovjek iz najbližega susjedstva u urbanom okolišu, minoriziran, koji prihvaća životnu ulogu karakterisitičnu za slabiće, a koji se onda na kraju pobuni iskupljujući poniženja na koja je pristao — bilo zbog lakovjernosti, bilo podređenosti, bilo zbog nekih drugih svojih slabosti.

Otvorena patnja

I tada, što redatelji, što možda sam Lemmon, uviđaju da bi moglo doći i do neke promjene, do razrade takva lika, i to u smjeru njegova osvještenja. U tom slučaju treba promijeniti i žanr, što i priliči glumcu koji je sada stariji, s čijeg bi lica trebao nestati barem dio simptoma dobrodušnog naivčine, pa bi iz stila glume i ponašanja trebali iščeznuti mnogi rekviziti s kojima je on majstorski baratao: spori refleksi, krivi i brzopleti zaključci, provale euforije i optimizma koji hladi tuš odgovarajuće temperature. Sada Lemmon sve češće nastupa u karakternim dramskim likovima. Taj vjerojatno najslavniji američki filmski činovnik — profesija koju »tvornica snova baš ne cijeni«, sada u najznačajnijim ulogama »otvorenije« pati, nije smiješan. U komičara Lemmona prevladala je dotada skrivana tužna strana lica, a ta promjena samo povećava njegov ugled. Nagrade jednostavno pljušte, iako gledatelji žale za Lemmonom iz filma Neki to vole vruće (1959): za gorčinom prožeta poslovnog čovjeka u Spasite tigra (J. G. Avildsen, 1973) dobiva Oscara za glavnu ulogu, a mnogi žale što nije dobio neko priznanje i za Glengarry Glen Ross (J. Foley, 1992), sublimaciju tragičnih krajeva karijera onih koji su se trudili biti lojalni. Promijenili su se, dakle, njegovi filmovi, ne samo žanrovski nego i strukturno. Naime u prijašnjima Lemmon je uglavnom nastupao u paru. Da bi njegov lik dobio komički potencijal, a i da bi dobio na sadržajnom smislu, on je u filmovima prebivao uz uspješnijega, sređenijega, nesmiješnoga glumca/lika što je prema ovakvom dramskom ključu ponekad bio i tzv. straight man. U Neki to vole vruće to je bio Tony Curtis, dok je Lemmonu priprijetila opasnost da zauvijek ostane žena; u mnogim filmovima to je bio Walter Matthau. U novijim filmovima Lemmon je, međutim, bio ostavljen kao sam: straight man bilo je čitavo zloćudno društvo.

Ti filmovi iz druge faze možda nemaju vrijednost prijašnjih, ali zato dovršavaju nadlik koji velika zvijezda stvara u nekom dugom roku, lik koji je nadgradnja i živa razvojna kondenzacija jednoga opusa. S jednom takvom ulogom treba ovo prisjećanje i završiti. Riječ je o Altmanovu remek-djelu Kratki rezovi (1993). Poput pretodnog redateljeva remek-djela Nashville (1975), i u ovome paradira oko 25 likova i među njima se, kvantumom ravnopravna, nalazi i najveća zvijezda od angažiranih — Lemmon. Pojavljuje se na kraju filma, i sada taj momak iz susjedstva, koji je već prešao šezdeset godina, tumači lik oca čiji sin živi u njegovu susjedstvu, ali se njih dvojica nisu vidjeli već nekih dvadeset i pet godina. Jednostavno ne znaju da su susjedi, a sada se slučajno sretnu u trenutku agonije Lemmonova unuka, djeteta koje djed nikada nije vidio. I tu sada dolazi do izražaja darovitost ovoga sjajnoga glumca. Na njegovu licu miješaju se, to jest ne izmjenjuju se, nego prepleću — nada i očaj. No unuk ipak umire, a živom djedu ostaje da se uživi u život bez života.