In memoriam: Dalibor Foretić

Dalibor Foretić

Volio je kazalište i glumce i kada je izricao negativne prosudbe. Bio je kompletan kazališni čovjek s onu stranu pozornice, a i život i svakodnevicu smatrao je nekom vrstom pozornice, neumorno se na njoj iscrpljujući do posljednjega časa

Svaki put kada se na nagovor unutarnje obveze nađem u prilici da napišem nekrolog o nekoj istaknutoj kazališnoj osobi ili prijatelju, dragom znancu, osjećam strah, nelagodu od vlastitih konvencionalnih, ispraznih, prigodnih riječi što nam ih veličina Smrti cinično i sugestivno našoj nemoći diktira u pero. Evo, i sada dok pišem ove retke u povodu smrti kazališnoga kritičara Dalibora Foretića, salijeću me toliko puta izgovorene, potrošene, nasmrt umorne fraze: »Otišao je s onu stranu života, na put s kojega nema povratka nama jedan od najznačajnijih, možda i najznačajniji kazališni kritičar, koji je zadužio kazalište i kazališni život uopće svojim sjajnim kritikama. Njegov odlazak nenadoknadiv je gubitak za hrvatsko glumište, koji se još dugo neće moći nadoknaditi...«

Samosvojan stvaralac

O svim kazališnim stvaraocima, dramskim autorima, redateljima, glumcima, scenografima, kostimografima, glazbenim suradnicima, pišu još za njihova života. O njima pišu upravo kazališni kritičari, dok se o kazališnim kritičarima piše tek nakon njihove smrti. U nas ne postoji kritika kazališne kritike — prosuđivanje sposobnosti prosudbe kazališta i kazališne predstave. Tek post festum, nakon smrti ponekog velikog kazališnog kritičara, kakav je nedvojbeno bio Dalibor Foretić, u inmemoriam-zapisima i ponekim analizama otkrivamo što je bio i značio za kazalište još za života, dok je pisao i bio njegovim sudionikom. Tako post mortem otkrivamo da je Dalibor Foretić bio živ, autentičan, samosvojan kazališni sustvaralac, koji je svojim kritikama i govorenom riječju u raznim prigodama, na raznim festivalima, od novosadskog Pozorja, sarajevskih Malih i eksperimentalnih scena, Malih scena u Rijeci, ne samo sudjelovao u kazališnom životu nego ga i stvarao i poticao. Usmjeravao je kazalište prema budućnosti vrednujući i procjenjujući njegovu prošlost i tradiciju, utemeljujući ga u suvremenosti. Njegove kazališne kritike, sabrane u knjigama Borba sa stvarima i Hrid za slobodu, i one rasute po novinama i časopisima, zaslužujući da budu ukoričene u knjizi, nisu samo tridesetogodišnja kazališna kronika, kratki sažetak kazališnog vremena, nego i mogući inspirativni produžetak za buduća čitanja i kazališna stvaranja. Dalibor Foretić u knjizi Borba sa stvarima nazvao je sebe kazališnim suputnikom. I zaista je bio strastveni su-putnik kazališta. U dvostrukom značenju: su-putnik u imaginarnim kazališnim svjetovima i stvarni putnik u gradove u kojima se igraju predstave. Nitko se nije toliko naputovao kao on, nitko nije gledao toliko predstava kao on. I o njima pisao. Nitko nije toliko putovao kazališnim tuzemstvom i inozemstvom kao taj strastveni putnik kazališne kritike i su-putnik kazališta. Putovao je za kazališnim događajima poput kazališnoga nomada, osluškujući u sebi zov kazališnih daljina što je budio u njemu čežnju za scenskom kreacijom, kazališnim susretima, sprečavao ga da se smiri i skrasi. Sanjajući teatarsku Utopiju, tražio ju je posvuda gdje bi se eventualno mogla pojaviti u profesionalnom, amaterskom (ne praveći razlike između profesionalaca i amatera), eksperimentalnom, avangardnom kazalištu, među živim likovima, glumcima na sceni, među lutkama u lutkarskoj predstavi.

Novi prostori slobode

Foretićevo putovanje, kazališno suputništvo, korespondiralo je s osvajanjem novih prostora slobode i kreacije bez obzira gdje će se pojaviti — u amaterskom ili profesionalnom kazalištu, u ovome ili onome gradu. Zato i svoje kritike predstava Dubrovačkih ljetnih igara — Dubrovačke ljetne kronike 1971-1996. naslovljuje Hrid za slobodu. Na svome stvarnom i metaforičkom putovanju prema slobodi u susretu s neizvjesnim novim Dalibor Foretić kršio je pravila uobičajenog ponašanja i društvenih norma izazivajući nesporazume i skandale, primjerice 1980, kada je oduševljavajući se i senzibilan za nove ideje, prodore u Danima mladog teatra u Dubrovniku, u neslužbenom nasuprot službenom programu Igara, zajedno s prijateljem, kazališnim kritičarom Petrom Brečićem, dajući prednost amaterskoj, a ne profesionalnoj predstavi, u žiriju za Nagradu Orlando glasovao i nagradio spomenutom nagradom amaterku Dunju Koprolčec za ulogu i cjeloviti njezin projekt Ljetno popodne, koja je... »zamislite, imala hrabrosti zaplivati gola«, dodaje Dalibor Foretić sjećajući se svojih mlađih kritičarskih dana u Danima mladog kazališta.

Kazališna kritika neka je vrsta sjećanja, ona se piše iz sjećanja kazališnog kritičara nakon predstave, post festum kazališne izvedbe. Pišući kritiku za sadašnji trenutak on piše o prošlosti izvedbe koju je vidio, a ne koju vidi, za razliku od glumca i njegove predstave koja se događa u sadašnjem prolaznom trenutku, u treptaju trenutka. Sjećajući se kazališnih treptaja, kazališni ih kritičar analizira, zapisuje i ukoričuje za neka buduća čitanja u nadi da je pisao o teatru kakav bi trebao biti — računajući s budućnošću. Tako se kritičar poigrava s vremenom stvarajući subjektivno vrijeme svoje subjektivne kritike, koja i ne može biti nego subjektivna. A vrijeme, kako kaše Shakespeare, »nadzire cijeli svijet«, pa i subjektivno vrijeme kazališnog kritičara, kažnjavajući tašte, nametljive, herostrartske kritičare koji umišljaju da iznad njihova vremena ne postoji i ono Shakespeareovo vrijeme u njegovu metaforičkom značenju: nadziranju prolaznosti i trošnosti života i stvaranja pred kojim je svaki autor osuđen na smrt već za života ili na sjećanje i poslije smrti. Dalibora Foretića se, evo, sjećamo rastjelovljena u njegovu kritičarskom djelu, nakon što je taj strastveni suputnik kazališta zauvijek otputovao sa svoje posljednje bolesničke postaje do samoga kraja životnoga puta.

Kompletan kazališni čovjek

Ponovno čitam njegove dvije knjige kazališnih kritika i kazališnih problema, u sjećanju su mi i neke kritike i eseji o glumcima u raznim prigodama i trnovite kolumne njegove u »Novom listu« u nastojanju da obuhvati svijet kazališta i svijet izvan kazališta, koji je također svojevrsno društveno kazalište, prisjećam se i njegove krupne, hedonističke falstafovske figure, prisječam se njegovih kazališnih žiriranja, brojnih selekcija predstava za mnoge festivale, sjajna vođenja i usmjeravanja razgovora na okruglom stolu Festivala malih scena u Rijeci, povremenih susreta, razgovora, njegove tolerancije da sasluša i drugo mišljenje, umijeća rasuđivanja, analiza i opisa predstava; rekao ih da je u nas inaugurirao analitičku kazališnu kritiku polazeći od fenomena predstave u vremenu i prostoru, od njezine unutarnje intencije, a ne od izvanjskoga rezultata ili izvanjske apriorne ideje, ideologije ili pomodne, nasilne primjene neke kazališne teorije. Volio je kazalište i glumce i kada je izricao negativne prosudbe. Bio je kompletan kazališni čovjek s onu stranu pozornice, a i život i svakodnevicu smatrao je nekom vrstom pozornice, neumorno se na njoj iscrpljujući do posljednjega časa. Sav u kritičarskom sjećanju i su-vremenosti, svjestan i emocionalno angažiran u igri Vremena, a igra je za njega značila izraz Slobode. Igra kao metaforični sinonim Slobode. U knjizi pak Hrid za slobodu dvostruko se poigrao s Vremenom: kritike, prikazi, osvrti, komentari, problemski tekstovi o Igrama u Dubrovniku iz vremena kada su napisani i objavljeni i uvodni tekstovi, komentari socio-kulturnih, državotvornih, ratnih i osobnih (ne)prilika koje su pratile predstave iz perspektive drugog, sadašnjeg vremena, iz vremena nastanka knjige. Posljednje rječi — Brechtovi stihovi Protiv zavođenja u knjizi slutnja su ili izvjesnost smrti.

Čemu vam strah i bijeda?

Sve stvorove srmt odvede

A poslije nema ništa.

»Ta pjesma je hrid na koju sam sakrio svoju slobodu«, kaže Dalibor Foretić. Ne čujemo li u ovim riječima njegovu čežnju za Igrom-Slobodom, za brehtovskom promjenom svijeta i kazališta?