Hrabar potez

Hrabar potez

Riječki HKD Teatar ovu je sezonu otvorio uprizorenjem redateljski i glumački iznimno zahtjevnoga dramskog teksta Quartett Heinera Müllera. Svaki je tekst toga, za mnoge nakon Brechta najvažnijeg njemačkog dramatičara i u svjetskoj scenskoj umjetnosti, mač s dvije oštrice — veliki izazov, ali i zamka mračne, filozofski intonirane hermetičnosti u sadržaju i posvemašnje otvorenosti u mogućnosti redateljsko-glumačkog pristupa. I Quartett, nastao prema Laclosovu romanu Opasne veze, odlikuju navedene karakteristike. Müller preuzima sadržaj romana, ali iznosi ga posredovanjem svega dva dramska lika — markize Merteuil i njezina ljubavnika Valmonta — odnosno, kroz njihovo intelektualno/seksualno nadmetanje (u kojem se uočava utjecaj Nietzschea i de Sadea) predstavljeno kroz kobnu igru prerušavanja, te blisko teatralizaciji života kakvu je poznajemo iz Genetova dramskog opusa, napose njegovih Sluškinja. I u Quartettu dvije dramske osobe igraju višestruku igru u kojoj se izmjenjuju ne samo uloge nego i spolovi. Takvo izokretanje otvara savršen prostor za glumačko poigravanje danas vrlo popularnom groteskom transvestizma.

Prekonvencionalno

Upravo ovdje otvara se jedan od problema predstave koji nam može poslužiti gotovo kao prototip njezine problematičnosti u cjelini. Način na koji Edita Karađole i napose Nenad Šegvić igraju suprotne spolove odveć je eksplicitan i za ovakav tekst odveć konvencionalno mišljen, te ostaje na razini karikaturalne groteske, ne uspijevajući oživiti mračnu začudnost teksta. Identičan se prigovor (odveć eksplicitan i u Müllerovu kontekstu odveć konvencionalan izraz) odnosi i na predstavu u cjelini, iako u njoj ima mnogo dobrih promišljanja. Primjerice, u prvom prizoru predstave Merteuil i Valmont prikazani su poput dva iznemogla groteskna starca s dječjim podbradnjacima. Redatelj Strelec vrlo je promišljeno i u skladu s tekstom uveo tu intervenciju — na taj je način od sama početka zastupljena dimenzija teatralizacije, motiv truleži i smrti, kao i beketovsko ozračje izvanvremenskog prostora koje je vrlo blisko Müllerovu tekstu. No, Šegvić i Karađole i ovdje su, iako na visokoj profesionalnoj razini, ponovno jednodimenzionalni, pa se doimlju poput marioneta (što u navedenom kontekstu i ne mora biti loše), ali zbog nedovoljno nijansiranosti u glumačkom izrazu ne uspijevaju scenski oživijeti vrlo duge i zahtjevne monologe.

I scenografija Vasilije Fišer i Ljerke Hribar (isti autorski tim potpisuje i kostimografiju), iako u prvi mah vrlo efektna, odveć je doslovno ilustrirativna — dvoje glumaca nadmeću se na velikoj šahovskoj ploči postavljenoj poput piste, a u pozadini su posve ogoljene lutke iz izloga prekrivene paučinom. Ženska tijela, neka od njih bez ruku, nogu, trupa... točno mišljena, ali odveć doslovna vizualizacija u tekstu spomenutog muzeja leševa prošlih ljubavi i strasti. Glazbu kao popratnu kulisu skladao je Duško Rapotec Ute.

Uza sve prigovore, mora se priznati da su hakadeovci ponovno izborom teksta i redatelja povukli vrlo zanimljiv potez. Njihova kreativna strast ovaj put nije dosegnula one razine na koje su nas navikli svojim prethodnim predstavama, ali svakako treba poduprijeti istraživački duh koji ih odlikuje te hrabrost da se upuštaju u vrlo zahtjevne kazališne eksperimente.

Tajana Gašparović