Govorimo, Pjesniče, s Tobom, neprekidno

Govorimo, Pjesniče, s Tobom, neprekidno

Što bi trebalo

Da se zapiše

Kada se zna

A zapravo se

Ni ne zna.

(...)

Zagreb, 8. prosinca 1985.

(Tadijanović, Što bi trebalo)

Ne znamo pouzdano, ako i slutimo, ono, dragi Tadija, na što si mislio u sjetnim stihovima, pišući ih na Rebru, u bolnici, dok si osluškivao »travu kako zeleno raste / U nebeskom vrtu / Ispod bijelih cvjetova trešnje«.

Ali za ovo, o čemu želim podsjetiti, kratko, na Tvoj rodni dan, za Tvoje godište devedeset i šesto, znamo, sigurno. Zabilježili su to i drugi. Već pola stoljeća, dizdarovski rečeno, »i još više, i još više«, preko knjiga i stranica, redakture i korekture, te zanosa neugaslog, energije neiscrpne, utisnuti su tragovi Tvoje brige za baštinu umjetničke riječi. Život Tadijin kao da i nije drugo doli neprekinuto nastojanje da pjesničko djelo, vlastito, ali i drugih hrvatskih pisaca, dopre do čitatelja; progovori što čistije, što jasnije. Dokazana je istina da umjetnina, pjesnička ostavština, kako bi u potpunosti predala pjesnikov doživljaj, često mora proći kroz ruke urednika i preciznog kritičkog redaktora.

U Tadijanovićevu slučaju iznenađuje spoznaja da je tekstološki kritik, urednik, taj idealni interpretator-posrednik tuđoj riječi i sam izniman stvaralac.

Priređujući kritička izdanja tekstova hrvatskih pisaca (ponajviše u vremenu od 1953. do 1973, kao direktor Akademijina Instituta za književnost), Tadija je nedvoumno bio, a i danas je, svjestan kako je dlijeto u stvaraočevoj ruci vođeno posebnim nadahnućem, pa samo slijedeći njegov autentični trag, možemo proniknuti u vrijednost, u doseg umjetnine. Bitna je to spoznaja. Pročitati jednu kiticu Kranjčevićeve pjesme, jedan stih Matoševa soneta, jedan dotad nepoznati Vidrićev vers, često znači zaljuljati čitav pjesnikov svijet i osposobiti se — pripraviti za poimanje ukupnoga stvaralaštva. »Krhotina teksta« ponekad nosi u sebi obilježje impozantne cjeline, olakšavajući uvid u zakonitosti njezina postojanja.

Brigom za svaku, pa i najmanju, pojedinost pjesničkoga djela, Tadijanović je otvorio vrata našoj modernoj tekstologiji, potvrđujući istinu kako je ona pouzdan jamac cjelovitom čitanju i doživljaju umjetnine.

Od pedesetih godina prošlog stoljeća, Tadija je potakao izlaženje i bio urednik edicija: u Nakladnom zavodu Hrvatske, 1946, Hrvatski pisci (među kojima: Preradovića, Kranjčevića i druge). Tu je prvi put uveo poseban oblik pisanja kronologije života i djela pojedinih pisaca. Zatim, u Državnom izdavačkom poduzeću Hrvatske (Zora) Djela hrvatskih pisaca, te u Matici Hrvatskoj kolekciju Hrvatski pjesnici (sedamnaest pjesnika). Zaslužan je što su u njegovoj redakciji objavljena Sabrana djela Silvija Strahimira Kranjčevića, Josipa Draženovića, Janka Polića Kamova, Tina Ujevića, Antuna Gustava Matoša, pa Vladimira Vidrića i Ivana Gorana Kovačića. O pojedinačnim knjigama da i ne govorimo. Opsežna je to biblioteka. Zapitajmo se kako bi izgledala izdanja književnih tekstova (tih) velikih pjesnika, da Tadijino traganje i pregalaštvo, znanje i ukus, nisu pridonosili njihovu proučavanju. I danas je, gotovo svakodnevno, moguće naći našeg pjesnika u Matičinim prostorijama, zabavljena do kasnih sati čitanjem, savjetovanjem, pa i redigiranjem za tisak predviđenih tekstova. Nije rijetko čuti nečiji glas: — Daj, Tadija, svrni pogled ovamo. — Ili: — je li to bilo tada? I slično. Zavidna memorija i radna ustrajnost gotovo nikada nisu zakazali.

Neću zaboraviti jedan vlastiti tekstološki trenutak, doživljen u Sarajevu 5. veljače 1958. Tadija i ja (radeći na kritičkom izdanju Kranjčevićevih Sabranih djela) pregledavali smo pjesnikovu ostavštinu u Silvijevoj sobi sarajevskog Muzeja. U jednoj bilježnici otkrismo list ispisan s obje strane. Na jednoj od njih — dvije završne dvanaesteračke sestine Kranjčevićeve budnice In tyrannos, za koje se do tog časa nije znalo. Događaj me je duboko impresionirao, zbog radosti zajedničke. Pogledao sam Tadiju. Taj izraz, sjaj lica pamtim. Nikakav današnji pritisak na tipku kompjutera, mogućnosti koju pruža internet, strelovitost obavijesti preko faksa, čini mi se, uz dužno priznanje suvremenoj tehnici, nisu kadri izazvati ushit neposrednog otkrića. A kolikima je Tadijanović bio sudionik?

Brinući se za našu nacionalnu književnu baštinu, za tekstove drugih, Tadija je izgradio i poseban odnos prema sebi, svojoj poetici. Nismo se dovoljno zapitali zašto Tadijin završetak pjesme uvijek, dužom ili kraćom bilješkom, upućuje na analoški svijet zbilje, na realno mjesto i vrijeme nastanka. Moglo bi se to shvatiti kao jedno od poimanja Eliotova objektivnoga korelativa, u kojem se preklapaju materijalna i duhovna svojstva poetskog djela.

Svakako da to nije presudno za vrednovanje, za snagu emocionalnosti. Ali ti zapisi, komentari, prepoznatljiva su osobitost Tadijanovićeva pjesničkog rukopisa, konvencija koja mnogo puta može usmjeriti našu interpretaciju.

Neograničen je izazov tema i motiva života, a tako je neograničen i broj umjetničkih obrada. Nedavno sam gledao sumorni triler iz devedesetih godina, Kad jaganjci utihnu. Slike, osjećaji koji opterećuju protagonisticu filma, povele su me do Tadijine Balade, njegove bljedolike pastirice, koja se tužna vraća rosnatom travom pašnjaka što blista u suncu. Intermedijalna asocijacija, a mogla bi biti i intertekstualna (biblijska), nikad nije sama po sebi jamac estetske vrednote. Ljepota je pjesme u dotad nepoznatoj, nepragmatičnoj uporabi jezika koji pojedinačno iskustvo diže do univerzalnosti doživljaja.

Jedan od motivskih i tematskih slojeva Tadijinovićevih pjesama (od Lutanja, iz 1920, pa Balade, Prstena, Školjke, Crne vode i tolikih drugih... do haiku stihova iz 1999.: Voda u čaši / Koliko li je žednih / usta na zemlji!. Ili ovih, koje nalazimo u dopunjenom izdanju Djela, 2001), jest humana osjetljivost za bol čovjekovu, za samoću, za siromaštvo. Odnosno, pjesnikova zebnja zbog okrutnosti života.

Stvaranje i nije drugo nego umjetnikovo traženje izvornog i adekvatnog izraza svojim vizijama. Slikar je u potrazi za bojom, crtom, pjesnik za riječju. Kad slavimo danas Tadijinu poznu obljetnicu (a mladenačku kreativnost), evocirajmo još jednom autoreferencijalni zapis iz Doma tajnovitosti, o iznalaženju pravih oblika jedinstvenoj i neprevidljvoj imaginaciji:

Traži riječi kojima bi iskazao

Ono što još nije rečeno (ono neizrecivo?),

I muči se od zore do mraka. (...)

Tadijanović, Dom tajnovitosti, 1993.

Konačni oblik pjesme, nazovimo ga pročišćeni kritički tekst, pravo je postojanje tih riječi. Ujedno i objašnjenje Tadijanovićeve ljubavi prema jednostavnosti i točnosti iskaza, što je i osobni zakon poetske strukture njegovih pjesama. Tako oblikovan tekst, i kad govorimo o Tadijinoj uredničkoj brižnosti — a posebno kad je riječ o autorovu stvaranju — jedan je od valjanih odgovora na najteže pitanje: što je to odabranost odabranih. Uvijek smo nazočni čudu lirskoga govora, stajgerovski rečeno, nikada do kraja obrazložive istine.

I pitao se tko je

taj koji u meni plače i smije se,

(...)

Kazivahu mu ti si

čitavi vijek svoj bio

sluga riječi, a one

mučilište, izvor

i tuga i radosti

u pjesmama tvojim (...)

(Sluga riječi, Dubrovnik, 1974)

Rođendan odanog sluge riječi tvoračke, kojom dohvaća i sklad i nesklad svijeta, njegovu nježnost i grubosti, trenutak je kad se istina spoznaje i poima razlog našeg priznanja i bliskosti.

Čestitamo, hvala!

Zagreb, 4. studenoga 2001.

Ivo Frangeš