Glumački uspjeh tandema Swinton-Višnjić

Ljubav bez izlaza, red. McGehee/Siegel

Ljubav bez izlaza, koji potpisuje redateljski par McGehee/Siegel, film je bitan za pomak u glumačkoj karijeri Gorana Višnjića. Isplatilo bi se cijeli tekst posvetiti upravo njemu. Jer, postoje tisuće zgodnih muškarca i žena koji su htjeli uspjeti, ali nisu uspjeli na filmu. Domaći tisak neprestano govori o njegovu sjajnu izgledu zaboravljajući tisuće vrhunskih afirmiranih glumaca koji takav izgled ne posjeduju, ali i tisuće onih koji ga posjeduju, ali nisu postali glumcima.

Deep End film je glumaca: Tilde Swinton i Gorana Višnjića. Svi ostali u doslovnom smislu riječi udaljeni su sateliti i epizodisti, koji na zbivanja nemaju nikakva utjecaja. Konačno, nitko od njih neće doznati što se uistinu dogodilo i kakva je bila veza između dvoje protagonista. Nisam siguran da je scenarističko-redateljska ekipa bila dovoljno sjesna upravo te činjenice. Ono što je najbitnije u ovom filmu, a to su stalne promjene kuta gledanja, dakle križanje perspektiva protagonista i njihov utjecaj jedan na drugog, idealna je tema za primjerice Claudea Chabrola. Upravo je to ono po čemu neki zaključuju da je film šabrolovskog ugođaja, ali nije.

Jer, a to je bitno, filmu nedostaje ono jedva primjetno kulminacijsko razdoblje kada se stvar stubokom mijenja: kada krvnik (Goran Višnjić) postaje saveznikom žrtve (Tilda Swinton). To je razdoblje filma u Chabrola obično negdje u sredini. Baš tom dijelu valja posvetiti punu pozornost: uspješno režiranje sredine filma dijeli prosječnog od vrhunskog redatelja. U ovom filmu taj bi trenutak trebao biti Goranovo samotno pregledavanje stana Tilde Swinton, kada on razumije njezinu brigu za obitelj i dom. Odveć mehanički. Njega u njoj fascinira i nešto drugo, a ne njezina vrlina majke i kućanice. Dokaz tomu je razvoj Tilde Swinton: ona postaje sve čvršća, jača, ljepša i šarmantnija. I on također, jer, a to je bitno, on to, kao i gledatelj, prepoznaje u njoj. To je iščitljiv koncept. No, realizacija ne slijedi u potpunosti taj koncept.

Najveća je zamjerka nepotrebno ustrajavanje na dorađenu, pažljivo dizajniranu interijeru kuće Tilde Swinton: od slika na zidu, kuhinje, sobe, pa čak i rešetki od neobrađena drveta na ogradi stuba za gornji kat. Višnjića ne zadivljuje interijer, nego osoba koja stoji iza njega, žena koja uspijeva sama njegovati troje djece i senilna svekra.

Goran Višnjić to uspijeva i pokazati, jer njegovi krupnjaci upućeni Tildi Swinton nose jasne promjene od poslovno-ucjenjivačkog do emocionalno-zaštitničkog.

Na glumačkoj razini film je iznimno uspio. Na redateljsko-scenarističkoj ipak zaslužuje prolaznu ocjenu, koju, to se mora naglasiti, duguje glumcima.

Dario Marković