Francuska kuhinja

Vatel, red. Roland Joffe

Premda su Francuzi u svojoj borbi za zaštitu vlastitog kulturnog identiteta najglasniji protivnici olakog srljanja u WTO i još se ne žele odreći europskog principa po kojem je film kulturno dobro naroda, a ne potrošna roba, dobar dio francuske produkcije i dalje voli slijediti holivudska pravila igre. I to čini agresivnije od bilo koje europske zemlje. To se ne odnosi samo na visokobudžetne akciće, nego i na raskošno producirane art-komade. Jer, Vatel je u svom grandeuru europski samo po temi i ambijentaciji. Distribuirala ga je agresivna francuska tvrtka Gaumont, potpisavši ugovor s Miramaxom za prikazivanje na američkom tržištu, jer u protivnom zasigurno ne bi nikad ugledao mrak naših kina. Glavnu žensku ulogu tumači holivudska zvijezda par excellence, Uma Thurman. A da bi paradoks bio veći, film je snimljen na engleskom jeziku, premda je ambijentiran u Francuskoj u doba Louisa XIV, a njegov slavni cuisinier u službi princa od Condea (monsieur Depardieu) govori engleski kao da je zabunom zalutao pred autorovu kameru s audicije za TV-seriju Allo Allo (nema sumnje da se u tome krije i Joffeova mala osveta Francuzima).

No, u svim tim celuloidno-kulinarskim prepucavanjima ipak su popušili hamburgeri. Joffe, dakle, preferira čarolije francuske kuhinje. A upravo se najimpresivniji kadrovi Vatela svode na prezentaciju njezinih teških jela, koje maštoviti kuhar servira blaziranoj kraljevoj sviti u obliku baroknih instalacija. Scenografija raskošnih banketa besprijekorna je u kićenoj teatralnosti i perverznom grandeuru. No, lako je naći nadomjestak za kremu chantilly kad se jaja pokvare ili zamijeniti razbijene lustere izdubljenim tikvama. Problem se ukazuje kad na scenu stupe likovi koji sva ta neprobavljiva i teška jela trebaju potamaniti. Oni su, nažalost, svedeni na groteskne sudionike beskrvnoga maskenbala i lišeni su bilo kakvih emocija, što je nadasve evidentno u odnosu slavnog kuhara i kurtizane Anne de Montausier. No, Joffe se trebao barem djelomice ugledati na francuskoga kolegu Patricea Lecontea (šifra Ismijavanje) koji se sličnom tematikom pozbavio na daleko intrigantniji način. Ništa bolje nije se snašao ni respektabilni Tom Stoppard, koji se u engleskoj adaptaciji originalnog francuskog scenarija doimlje poput zanatlije kojem je ponestalo nadahnuća. Joffeov je film poput Vatelovih jela: kićen i teško probavljiv. Ljubitelji kostimiranih filmova koji se tako rijetko ukazuju na našim velikim ekranima definitivno su zaslužili nešto bolje. Recimo, najnovije Rohmerovo remek-djelo »Engleskinja i vojvoda«.

Dragan Rubeša