Foxy Brown, Broken Silence

Foxy Brown, Broken Silence

Ne znam što me uzelo s crnom glazbom ovih dana, ali treba priznati da je makar kao odmak od trenutno kilave rock-produkcije, hip hop, r'n'b i ostala black and proud, prost i loud ekipa polako odlučila potpuno preuzeti vrhove svjetskih top lista i gotovo da je natjerala bijelu pop-produkciju da se obvezno koristi njihovim uslugama. Foxy Brown dobar je primjer uspjeha koji nije došao slučajno, zaslužen je i postojan. Album prekinute tišine nije samo jedan u nizu, naprotiv, repanje Foxy mjerilo je posla naslonjeno na radove najboljih tipa Mary J. Blige ili Lil Kim, najnovije Missy Eliott i njima slične kategorije. Pokušao sam izbrojiti koliko puta izbrblja yo beach na albumu, i to je gotovo nemoguće. Upozorenje da je album ispunjen eksplicitnim riječima, dodao bih i djelima, savim je opravdano. Foxy psuje, prijeti i opisuje svakakve vlažne, važne i noćne situacije, a nisu joj ni zraci dnevne svjetlosti smetnja za obavljanje svega što joj padne na pamet. Slike s omotnice prije bi nas uvjerile kako je riječ o profesionalnoj prodavačici intimnih usluga, manekenki seksi rublja ili pobornici kulta eksplicitnog seksa i izražavanja umjetnosti svim dijelovima tijela, nego da je riječ o divi crnačke produkcije glazbene umjetnosti novoga tisućljeća. A kakva je to umjetnost? Ritmična, ispremiješana svim mogućim stilovima i glazbenim odjecima, uzorcima svega što je na planetu nam ikad smišljeno. Na to, bolje kazati iznad toga, opstaje vrlo sugestivan, često agresivan, vrlo rijetko nježan, stalno tjelesan glas Foxy Brown. S njim kao najubojitijim oružjem Foxy vlada! Ipak, kad pogledam duplericu CD-knjižice i ugledam Foxy u prozirnom roza donjem rublju čipkaste provenijencije, s lila namazanim usnama i tetovažom dva centimetra iznad lijevog dijela grudi, jedino što mogu ustvrditi jest da je vrijeme romantike nekako ustuknulo... Ili misli vrludaju? Ili...

Quartet Sensitive, Afternoon With Jobim

Brazilske su djevojke prekrasne, a riječke nimalo ne zaostaju. To je prva i gotovo jedina asocijacija na ove dvije daleke destinacije. Riječki bend koji svira, pa se usudi i snimiti Jobimovu glazbu, gotovo da je na razini čuđenja koje izaziva Cubismo ili japanska salsa atrakcija Orchestra De La Luz. Iznenađenju nema kraja kada odslušate album i otkrijete koliko su tri muškarca i dama Meri Trošelj duboko u brazilijani. Treba hrabrosti pa se odvažiti u ove osjetljive, prozračne, bezvremenske i iznimno pažljivo i sa stilom građene glazbene vode. Ako je itko u glazbu unio profinjenost, duh i naobrazbu izvučenu iz klasike, Antonio Carlos Jobim to jest. Gitarist Darko Jurković Charlie, basist Henry Radanović, bubnjar Tonči Grabušić i pjevačica Meri Trošelj imali su stoga iznimno zahtjevnu zadaću. Na njihovu i našu sreću položili su ispit s visokim ocjenama. Duh i lebdeća atmosfera boljeg života u potpunosti su zadržani i, gle čuda, album Afternoon With Jobim gotovo da je idealna početnica za bavljenje glazbom jednog od najdragocjenijih skladatelja pop-glazbe dvadesetog stoljeća. Posebno vrijedi istaknuti gotovo senzacionalno pjevanje Meri Trošelj, a, pazite, na albumu su i Girl From Ipanema i drugi standardi koje se rijetko tko usudio dirnuti nakon Astrud Gilberto. Matija Dedić potpomogao je ekipu gostovanjem u nekoliko pjesama, omotnica je primjerena, a tekst Davora Hrvoja o Jobimu detaljan. Popodne s Jobimom moglo bi se često ponavljati, čak postati ugodnom navikom. A to je i bio cilj, zar ne?

Aleksandar Kostadinov