Filmično, opet — čitljivo, opet...

Filmično, opet — čitljivo, opet...

Hanif Kureishi, Crni album, prev. Dragan Koruga, Celeber, Zagreb, 2001.

Hanif Kureishi započeo je svoju bogatu karijeru kao dramski pisac, a prva priznanja uskoro su ga ponukala da se okuša i u nešto popularnijem mediju — filmu. Godine 1984. realiziran je prvi film na kojem je surađivao kao scenarist — Moja mala praonica, a njegova nominacija za Oscara u najboljem je svjetlu široj svjetskoj javnosti predstavila Kureishijev literarni talent i specifično područje njegova zanimanja. Iako rođeni Englez, Kureishi je oduvijek bio zainteresiran za svoje porijeklo, no nije se zbog toga okrenuo temama iz povijesti ili korijenima britanske kolonizacije. Gotovo svi njegovi dosadašnji književni i filmski radovi bavili su se problemima manjina u suvremenoj Britaniji — ponajprije, dakako, Pakistanaca, Indijaca i muslimana.

Svjetska slava i kultni status

Prvi Kureishijev prozni rad, iz 1990. godine, ujedno je njegov još i sada najpopularniji roman — Buddha iz predgrađa. Ta mu je knjiga u vrlo kratku vremenu osigurala svjetsku slavu i gotovo kultni status, a tome je pridonijela i popularna BBC-jeva ekranizacija uz soundtrack Davida Bowieja, nekoliko godina poslije. U međuvremenu se na hrvatskom tržištu pojavio i njegov posljednji, pomalo kontroverzan roman Intima. Tu je Kureishi poprilično odstupio od svojih uobičajenih tema i manjinskih likova te se pozabavio intimnim preokupacijama običnog Engleza. Crni album njegov je drugi po redu roman, napisan još 1995. godine, a sada ga napokon i domaća javnost ima priliku pročitati. U njemu se mogu jasno prepoznati svi elementi karakteristični za Kureishijevo pisanje: junaci neengleskog porijekla iz raznih društvenih slojeva, suvremeno okruženje, vjerski sukobi, rasna netrpeljivost te, kao najvažniji motivi — muzika, alkohol, droge, filozofija, ljubav i seksualnost. U konkretnom slučaju Shahid Hasan napušta sređeni obiteljski posao kako bi otišao na studij u London. Na početku je pomalo osamljen i razočaran, no uskoro se stvari u njegovu životu počinju zapletati. Za početak se sprijatelji s mladim susjedima za koje se ustanovi da su vrlo radikalni muslimani i koji ga uskoro počinju uvlačiti u svoje nelegalne pothvate — između ostalog i javno spaljivanje Sotonskih stihova Salmana Rushdieja. S druge strane, starija i udana profesorica koja ga privlači i zbog koje je, uostalom, i otišao na studij — napokon se zainteresira za njega i njih dvoje započnu vezu. Drukčiji i poročniji način života u koji ga ona uvodi u suprotnosti je sa strogim moralnim nazorima njegovih novostečenih prijatelja i Shahid se uskoro nađe između dvije vatre. Uza sve to, na njegovim se vratima pojavljuje i stariji brat Chili koji mu je uvijek bio uzor i kojeg se pomalo bojao, a sada se nalazi u bijegu od žene, dilera, zelenaša i raznih obiteljskih obveza.

Bez simpatija

Kao i u svom prvom romanu, Kureishi je i ovaj put vrlo precizan u definiranju motiva, ciljeva i, uopće, društvene okoline svojih likova. Ponekad se, međutim, upravo zbog toga dobiva dojam da su oni malo previše stereotipni i da je razvoj događaja predvidljiv. Još jedna stvar koja je čitatelju poprilično bitna jest i mogućnost poistovjećivanja i suosjećanja s protagonistima, a to je u Crnom albumu pomalo teško zbog, barem u početku, hladna odnosa autora prema junacima. Kureishi tu nikog ne prikazuje s pretjeranim simpatijama i racionalno iznosi činjenice i ideologije o kojima bi onda sam čitatelj trebao suditi. No, nakon polovice knjige, kada se glavni junak Shahid počinje kolebati te sumnjati u svoje i tuđe ideje i uvjerenja i čitatelj počinje razvijati određene simpatije za njega i njegov pokušaj da riješi svoju dilemu. Bez obzira na besprijekorno vođenje radnje, precizno objašnjavanje motiva svojih junaka i detaljnog opisa atmosfere londonskih pubova, klubova i sveučilišnog života te, trenutno veoma aktualnih, posljedica radikalnog pristupa muslimanstvu — Kureishi ovaj put nije napisao napeto djelo koje će se čitati bez daha, a sva ta besprijekornost u mnogim je slučajevima uspjela proizvesti tek arhetipove likova i situacija.

Teško je, međutim, nekome tko nije Englez točno procijeniti koliko je Kureishijev prikaz pretjerano pojednostavnjen, a koliko je uspješno zapravo prikazao autentičnu britansku realnost. U svakom slučaju, mora mu se priznati filmičnost karakteristična za većinu njegovih djela te neposrednost izraza koja je jedan od njegovih glavnih književnih aduta. Možda i svjestan činjenice da je s Crnim albumom, barem za neko vrijeme, iscrpao teme iz pakistanske i indijske sredine, u svom se sljedećem romanu, koji su i hrvatski čitatelji imali prilike proučiti, s uspjehom okrenuo posve drugoj temi.

Jelena Gluhak