Dramatična potreba slušanja sugovornika

Dramatična potreba slušanja sugovornika

Damir Pilić, reporter »Feral Tribunea«, objavio je zbirku priča Đavo prvo pojede svoju majku koja portretira (sub)urbanu scenu

Jedan si iz plejade novinara koji paralelno pišu i književnost (Jergović, Tomić, Nuhanović, Pavičić). Kako objašnjavaš taj trend? Koje su posljedice za književnost, a koje za novinarstvo?

— Mislim da je glavni razlog tog trenda taj što je rat obesmislio književnost koja nije čvrsto ukorijenjena u društvenu zbilju, a starija hrvatska književnost počesto je znala plutati u nekim intelektualnim arkadijama, punim metafizike, pri čemu se tzv. običan život činio odveć trivijalnom temom. Književnost od novinarstva može dobiti brzinu, preciznost i jasnoću, odnosno krv i meso, dok novinarstvo od književnosti dobiva kosti, tj. strukturu, kao i neke literarne kvalitete koje opet mogu značiti informaciju: npr. pitanje atmosfere u novinskoj reportaži. Uostalom, neki od najboljih svjetskih pisaca bili su istaknuti novinski reporteri, poput Hemingwaya i Márqueza.

Tehnika artificiranja ispovijedi

Tvoja zbirka bogata je dodatnom opremom: svaka priča ima u nadnaslovu stih uzet iz neke pjesme, česti su literarizirani znanstveni ulomci interrupti, knjiga je komponirana po dijelovima i završava epilogom. Odakle ta potreba da se pričama još ponešto doda?

— Možda se svim tim ometanjima priče i nije htjelo ništa dodavati, već naprotiv: možda se htjelo oduzeti. Možda se htjelo destruirati priču, onemogućiti da teče glatko i kontinuirano: ako sam želio dati vjerodostojan odraz devedesetih za generaciju rođenu između 65. i 75., makar i načinom književnim, morao sam uvažiti činjenicu da gotovo nijedna stvarna životna priča iz tih devedesetih nije tekla glatko i kontinuirano, osim životnih priča ratnih profitera; oni, međutim, nisu predmet moje zbirke.

Tvoje se priče najviše bave likovima. Koliko ti je pomogla diploma psihologa pri njihovu građenju, a koliko novinarsko iskustvo s terena?

— Studij psihologije nema toliko u fokusu konkretne ljude, koliko opće čovjekove mehanizme ponašanja i doživljavanja, kao i metode i tehnike za istraživanje tih mehanizama. S druge strane, novinarski rad na terenu često predstavlja intuitivnu psihologiju, kad ne pomažu nikakve opće sheme, nego imate konkretnu situaciju s konkretnim ljudima i konkretnom frkom: koliko god zvučalo neznanstveno, ponekad morate reagirati instinktivno. Psihologiji i reportažnom novinarstvu zajedničko je, pak, slušanje sugovornika: ta vještina dramatično nedostaje mnogim ljudima.

Sva zbivanja u pričama stvar su prošlosti, prisjećanja. Zašto si se odlučio da likove gradiš njihovim pričama umjesto, dramaturški i literarno atraktivnijim, radnjama?

— Glavni zahtjev koji sam postavio pred knjigu jest da bude iskrena. Uzimajući u obzir rječnik i stupanj refleksije likova, postavio sam ih u diskurs koji je na pola puta između ispovijedi — kao najiskrenijeg oblika ljudskog kazivanja — i njihovih vlastitih literarnih pokušaja, odnosno nastojanja da u kazivanje svoje priče upletu i malo arta. Nastojao sam odraziti brzinu devedesetih, ali nisam nastojao odraziti kretanje; točnije, nastojao sam odraziti ne-kretanje. Jeste li vi u devedesetima zapazili nekakvo kretanje? Meni je to promaknulo. A ako ćemo biti potpuno iskreni: tko kaže da bih ja uopće znao svoje likove graditi dramaturški i literarno atraktivnijim radnjama?

Izdavač iz fast-fooda

Nisam dobio dojam da je prema problemima ovisnosti u knjizi zauzeto nekakvo dominantno stajalište. Kao čovjeku koji se mnogo bavio tom problematikom što je, po tebi, temeljno u toj problematici?

— Droga je došla prije love, to je jedno od rijetkih mjesta gdje smo u kontaktu s našim najdavnijim precima. To je jedna od tri-četiri najstarije stvari na svijetu, skupa sa spolnom željom, kurvama, strahom od smrti i bogovima. No, likovi iz ove knjige uglavnom nisu klasični ovisnici, većina ih pripada narkofilskoj zajednici: ono što me kod droga najviše zanimalo, u smislu njihova odraza u knjizi, jest njihov strahovit porast u devedesetima. Budući da droga ulazi u emotivnu prazninu, najvažnijom stavkom u čitavoj operaciji smatram pripremu mladih za život, u smislu da ih se opremi s dovoljno emocija da ne hodaju po svijetu kao olupine, ali da ih se ne učini emocionalno ovisnima, jer droga dolazi u oba slučaja. Na operativnoj razini, budućnost vidim u harm-reduction programima.

Zbirka je na objavu čekala dvije godine, a izišla kod meni nepoznata izdavača. Kako je do toga došlo i jesi li u međuvremenu napisao nešto novo?

— Zbirka je trebala izaći u Arkzinovoj biblioteci Bulgarica, koja mi je početkom 2000. dodijelila treću nagradu na natječaju za najbolje prozno djelo s područja bivše Jugoslavije. No, oni je nisu tiskali zbog nedostatka novca. Petar Reić, koji je na kraju tiskao knjigu, u to je vrijeme putovao i radio po Americi, kao moderni beatnik: novac za ovu knjigu zarađen je u fast-foodu u Južnoj Karolini, gdje je Petar u autobusima bio jedini bijelac, uključujuči i vozača, jer se bijelci tamo ne voze autobusima. Svu ušteđenu lovu usuo je u ovu knjigu, s time da je kao grafički inženjer sam radio pripremu. U te dvije godine, dok se nije pojavio Petar, okrenuo sam se znanosti: u koautorstvu s dr. Draženom Lalićem napisao sam znanstvenu studiju o mladim splitskim delinkventima Na mladima svijet zastaje, koja ovih dana izlazi u izdanju Jesenskog i Turka. Uz to, provodio sam empirijsko istraživanje i pisao magistarsku radnju iz psihologije o temi agresivnosti ekstremnih nogometnih navijača.

Zbirka Đavo prvo pojede svoju majku portretira splitski đir. Budući da u sebi nosiš i iskustvo Zagreba, možeš li za ovu prigodu pokušati portretirati zagrebački đir?

— U knjizi Narkomani: smrtopisi dr. Dražena Lalića i dr. Mirjane Nazor postoji citat jednog splitskog ovisnika koji je dobro poznavao zagrebačku scenu: »Zagrepčanin, ako dođe u priliku da uzme heroin ili nešto drugo jako, što je za njega novo, on razmišlja: Čekaj malo, šta će bit posli. A mi prvo uzmemo pa onda ćemo posli razmišljat.« Mislim da se tu stvari nisu promijenile: ZG-đir je jači u infrastrukturi i organizaciji, a »ST đir« u anarhoidnom potencijalu. Nešto od toga pokušao sam pokazati u knjizi; tehnički gledano, samo se prve dvije priče događaju u Splitu, dok se sljedećih osam odvija u Zagrebu. Najveću razliku doživljavam na dimenziji širine: zagrebački đir je mekši, otvoreniji prema novim stvarima i raznolikiji, dok u Splitu dosta toga pojede maskulinost Torcide. Evo vam primjer: momak koji je početkom devedesetih u Splitu dobivao batine jer se prvi u gradu isticao vožnjom skate-boarda, dolaskom na studij u Zagreb postao je jedan od osnivača skate-scene kod Muzeja Mimara.

Razgovarao Kruno Lokotar