Dijalog, ne zakonita uključenost

Dietrich Schwanitz, Teorija sistema i književnost, prev. Sead Muhamedagić, Naklada MD, Zagreb, 2001.

Sve teškoće teorije književnosti i sve plodne mogućnosti njezina samoostvarenja proizlaze iz njezine temeljne dvojne ovisnosti. S jedne je strane ona funkcija same književnosti, dakle nekako ustrojene kristalizacije matična jezika, s druge je pak strane funkcija kakva nadređena obuhvatnog znanstva, koje se oblikuje u sferi mišljenja kao takva. Za mnoge je epistemologe teorija književnosti zato u dvojnoj vrsti podređena položaja: u prvom bi joj tipu funkcionalne ovisnosti zadaća imala biti »pripomoć« filologiji, književnoj kritici, ili povijesti književnosti; u drugom bi joj tipu ta zadaća bila osnaživati kakav ontološki, spoznajnoteorijski, društvenoteorijski odnosno etički sustav. Bila bi dakle nekom vrsti dvostruko zaposlene ancille; dvorkinjom »dvaju gospodara«.

S pravom ili ne, volens ili nolens, teorija književnosti sama izgrađuje takvu svoju poziciju. I svi veliki književnoteorijski sustavi (nekadašnje poetike, u 20. stoljeću mnoštvo »teorija književnosti« od Tomaševskoga nadalje) trsili su se vjerno ispunjavati zahtjeve obiju vrsti funkcionalnosti. Imperativ sustavna teorijskog promišljanja književnosti imao je otprilike glasiti: 1. biti primjenljivo na svekoliko, ostvareno i još neostvareno primarno književno stvaranje, i 2. biti usklađeno sa zakonitom a »nadređenom« epistemološkom paradigmom.

Kad su se, pred dvadesetak godina, zgodimice i ranije, teorijskom paradigmom glede prvog tipa ovisnosti počeli provlačiti dekonstrukcijski postupci (dakle: tehnologija umjesto »čiste« epistemologije), glede drugog pak tipa promišljanje vođeno »načelom falsifikacije« odnosno metodom stalnog pironističkog osporavanja unutar »mreže hipoteza« (K. R. Popper), književnoteorijsko se razmatranje osjetilo ponukanim na traženje »puta k oslobođenju«: stalo se s jedne strane vlastitim jezičnim postavama takmiti s književnošću samom, s druge se pak strane stalo slobodno i arbitrarno kretati graničnim područjima inače čvrsto usustavljene (redom historijskog potvrđivanja:) retorike, estetike, semiotike i teorije komunikacije. Za manje prosvijećene umove takvo lebdenje izaziva blagi podsmijeh; za upućenije to je prirodni položaj teorije književnosti, a u neraskidivoj je svezi sa suvremenim, ako se hoće novomilenijskim zapadnim mišljenjem, kojim vlada ravnopravno smjenjivanje odnosno nadopunjavanje determinističkih i kaotičnih teorija. Uostalom, danas mnogi vape: Hoćemo reda, ne kaosa!, baš kao što drugi viču: Hoćemo kaosa, dosta nam je reda! Čini se međutim, da taj prijepor, kaosa i sređena ethosa, afirmira, po mnogi put u povijesti zapadnog mišljenja, arisototelovski dynamis, zbivanje, pretvorbenost, stalnu mijenu, kojoj je prirodni jezični izraz govor protejski, svakako zagonetan.

Teorija sistema i književnost Dietricha Schwanitza (r. 1940) jedna je od recentnih knjiga koje naznačeni položaj teorije književnosti oprimjeruju zorno, temeljito, i svakako uspješno; dakako i poticajno. Njemački profesor anglistike, nedavno i abdiciravši od profesure a za volju slobodna književnog, poglavito dramskog stvaralaštva, expressis verbis je, samim naslovom, književnost i razmišljanje o njoj »izvukao« iz ralja spomenutih nadređenih sustava, sve ako ih, terminologijom i prizivanom aksiomatikom, podrazumijeva kao neku vrst »općih mjesta«. Ono, međutim, što upada u oči kao teorijski novum, jest upravo veznik i kojim književnost i sustavoslovlje dovodi u stanovitu opreku odnosno u susljedno/susjedno supostavljanje. No Schwanitz ne prekida vezu s nadređenim znanstvom odnosno sustavom. Dapače, jedinim mu se legitimnim sustavom vidi onaj Niklasa Luhmanna, nedavno preminuloga njemačkog filozofa i sociologa, koji na tragu Dahrendorfova antropološkog određenja homo sociologicus danas ostaje zakladnim teoretikom sustava ko općeg komuniciranja. Posrijedi je Luhmannovo najznamenitije djelo Društveni sustavi. Zacrt opće teorije (1984). Schwanitz se dakle od teorije komuniciranja koje bi se jednosmjernim kanalom odvijalo kao put od pošiljatelja (autora) prema primatelju (čitatelju), posve logično, i danas zakonodavno, posvećuje »dvojnoj kontingenciji«, umnoženom smjenjivanju funkcija (kao u nekom visokofrekventnom magnetskom polju, dodao bih), da bi, ako me moja snimka ne vara, cijeli taj proces vidio uronjen u opće komuniciranje društvenih, potom i prirodnih struktura. Tu uostalom i jest »navezno mjesto« prema Luhmannovim epistemološkom nazorima. Glede odredbe sustava, Scwanitz posebice naglašuje suodnošenje sustava i okoline, tek u odnosu prema kojoj i jest moguće razviti sustav (recimo: ukupost paradigmatskih i sintagmatskih odnosa, rečeno lingivitičkim nazivima). Na taj se način i odvija stalna dinamika, zbivanje, događajnost svijeta, za razliku od moguće, često uostalom teološki mišljene a naslijeđene i dosegnute statike. A književnost? Ona, beskrajno zbivanje »okoliša«, sama od sebe, držeći na umu granice svoje strukture prema »svijetu«, radi istodobno i na njezinu stalnom prekoračivanju. Nadalje, ona svoje strukture proizvodi kao uokviravanje, i to autoreferencijalnošću, upućenošću dakle samoj sebi, te autopoiezom (izvorni Schwanitzov naziv) kao samoproizvodnim načelom.

Polazeći od (društvenoteorijskog i općekomunikacijskog) sustava, Schwanitz književnosti pridaje još jednu vrlinu, upravo vrstnu odliku. Ona, više no druge misaone emanacije, autopoiezom posebice dinamične dijaloške strukture, sama oblikuje sustavne odrednice, u koje spadaju, na početku istaknute, bitno asimetrične slike našega asimetričnog svijeta.

Zato je svako od pet sjajnih poglavlja proviđeno, na kraju, malom dramom, gdje bilo pisci (npr. Shaw, Pirandello, Shakespeare) bilo likovi (Hamlet, Sherlock Holmes) autopoiezom dijaloga dopiru do sustava.