Carstvo znakova, reče Barthes

Carstvo znakova, reče Barthes

100 hrvatskih haiku; Japanski humor; Haiku na engleskom; Basho; Tri klasika zena — Društvo hrvatskih haiku-pjesnika, bibl. Kultura Japana, ur. Višnja McMaster, recenzent Vladimir Devidé

Iako sam napisao popriličan broj recenzija domaće poetske produkcije često sam izbjegavao pisati o haiku-poeziji. Haiku kao poetski izraz japanskih pjesnika običnom zapadnjaku teško je razumljiv. U isto vrijeme prilična popularnost haikua na zapadu — a u zapad naravno ubrajam i Hrvatsku — nastala je uglavnom zbog jednostavnosti i kratkoće haiku-forme. Uza svu mistifikaciju, koju mu zasigurno pridaju već i sami Japanci, postoje i druge objektivne prepreke za razumijevanje haikua. One se kreću od problema s prijevodima, koji su vrlo veliki jer je japanski jedan od nama najudaljenijih jezika, pa do razumijevanja i značenja same forme haiku-stihova. Sve to zajedno stvari podiže na vrlo visoku, civilizacijsku ili kulturološku razinu. Uvijek kad bih naišao na zapadnjački pokušaj pisanja te najkraće poetske forme, prisjetio bih se Yukija Mishime, koji se u romanu Poslije banketa ruga toj naivnoj želji. Njegovi likovi, Japanci, smišljaju haiku-rugalice na račun zapadnjačkih obožavatelja.

Oni su drugi

Japan, japanska kultura, sigurno je za prosječnog zapadnjaka onaj radikalni Drugi, najudaljeniji i najteže shvatljiv stanovnik planete. No, ne treba zaboraviti da se teorija drugog može primijeniti i na zapadnjake same, naravno gledane iz japanskog očišta. Čini se da je haiku-poezija — onoliko koliko to ja kao potpuni laik mogu izreći — zapravo usko povezana sa zenom i da je jedna od manifestacija zena. Upravo to nam potvrđuju razni opisi haikua: to je poezija prirode i prezenta, vrlo kratka i ograničena strogim metrom. Pa krenimo prvo od prezenta.

Gledano na taj način, zapadnoeuropska kultura oduvijek je bila kultura prošlosti. Još od grčkih mitova, preko kršćanstva, koje je bilo duboko utemeljeno u prošlosti i koje je na budućnost gledalo tek kroz paruziju, usud Sudnjeg dana, što je zapravo samo puki i nasilni završetak, prekid prošlosti. Iz te tradicije razvila se struja prosvjetiteljstva, struja budućnosti, kao negacija, naličje dotadašnje povijesti. Moderna je zapravo radikalni zaokret zapada od prošlosti prema budućnosti, uz neizbježno preskakanje prezenta. Ali kultura budućnosti ipak je propala s komunizmom. Danas je zapad zaista ispao iz vremena, na način koji je spominjao Baudrillard, posredno čak i Heidegger, a koji su rijetki shvatili. Zapadno se društvo od kraja osamdesetih uporno pokušava baviti prezentom, osvojiti prezent, ali mu to nikako ne uspijeva, jer jednostavno tako nije bilo povijesno odgojeno. Zapadnjak ne zna što je sadašnjost. Ne slažem se sa Slavojem Žižekom — koji uporno tvrdi da smo se vratili onamo gdje smo jednom stali — jer nismo nigdje ni bili. A povratka nema bez parodije ili karikature — o tome su svjedočili događaji prošlog desetljeća.

Oni vole prezent

Japansko je društvo ipak društvo prezenta i tu je njegova najveća razlika. Haiku je važno uporište te tradicije. On ne sadrži eksplicintu meditaciju, on je zapravo puko bilježenje stanja u prirodi. Ali pri tome haiku-pjesnik izabire. Pjesnik bira koje će prirodne sekvence supostaviti jednu uz drugu i kako će završiti ovaj najminimalističkiji fabularni niz za koji povijest zna. Također, izbjegavanjem komentara i refleksija, haiku je okrenut čistoj prirodi, dakle životu. Okrenut je pulsiranju života, promjeni, želji i nagonu: sadašnjosti i prezentu u punom smislu te, nama nerazumljive, riječi.

Mudrost je haiku-pjesnika u njegovu zakulisnom režiranju prirode o kojoj piše. Iako mu je stroga tradicija posve oduzela retorička sredstva ograničivši ga na svega nekoliko slogova i na prezent, haiku-pjesnik razoružava nas nevjerojatnom prilagodljivošću i odricanjem.

I što još reći? Ovih nekoliko knjižica koje je objavilo Hrvatsko društvo haiku-pjesnika pomoći će svima onima, a ima ih dosta, koji su zainteresirani za Japan, japansku kulturu i poeziju. One zasebno obrađuju japanski, hrvatski i haiku engleskoga govornog područja, te neke od klasika zena, kao i Bashoa, majstora haiku poezije, te su, s kulturološke strane, pravi dobitak.

Rade Jarak