Čari uprizorenja

Važnost maski, kostima i scenografije u Burtonovu Planetu majmuna

U naših su kritičara posve dvosmislene pohvale maski u Planetu majmuna (The Planet of the Apes, SAD, 2001). Kažu da su te maske izvrsne, da su majmunski likovi sjajno razlučeni i veoma mimički uvjerljivi, ali ovo kao da istodobno drže i nedostatkom filma. Autoristički redatelj Tim Burton, drže, toliko se usredotočio na maske i karakterizacije majmuna da je mnogo što drugo nastradalo. Nastradali su, kažu, likovi ljudi, koji su slabije dojmljivi i razrađeni, daleko nezapamtljiviji od likova majmuna. A to osobito pogađa bljedunjav glavni lik kapetana Davidsona (Mark Wahlberg) koji se neočekivanom pasivnošću, odnosno posve neinventivnom poduzetnošću, provlači kroz film (posve različito od lika Charltona Hestona u izvorniku iz 1968. Franklina J. Schaffnera). Nastradala je, kažu, i priča, koja se svela na ne osobito poticajno inačenje priče ranijeg filma. A najgori osjećaj ostaje nakon kraja filma, jer se scenaristi ove verzije nisu zadovoljili jednim krajem, dosjetljivom varijantom završetka izvorne priče, nego su mu dodali još jedan poentirajući obrat — obrat previše, razočaravajuće nametljivo finale.

Uspjeh ili manjak?

U svemu tome imaju pravo. Ali u toj procjeni razmjernih dobitaka i gubitaka nije li pretjerano smatrati da je za ukupan efekt filma važnije ono što je slabije u Burtona od onog što je uspjelije? Može li se sjajna razrada maski (a izrađivala ih je ekipa od šesnaest vrhunskih umjetnika, što maskera što frizera), kostima (Colleen Atwood) i urbane i naturalne scenografije (Sean Haworth, Philip Toolin, Rosemary Brandenburg, Peter Young) —otpisivati kao tehnološki višak, kao još jedan modni dug holivudskoj usredotočenosti na trik, specijalne efekte, na senzorijalno prvoloptaško nadraživanje? Kao višak koji nikako ne uspijeva nadoknaditi smisleni manjak filma?

Pozerski antitehnologizam i antiholivudizam što je u podlozi prevladavajućeg trenda kritičarske poze superiornosti nad filmovima s redovita repertoara — o kojem inače upravo ti kritičari toliko ovise jer gotovo isključivo o njima pišu — nije ništa bolji od marketinški modnog tehnologizma i holivudizma kojim je prožeta repertoarna politika naših kina. Nipodaštavati masku, kostimografiju, scenografiju, trik — tek zato što oni danas mnogo duguju tehnološkoj dosjetljivosti i najsuvremenijim tehnološkim mogućnostima — držim simptomom nove varijante prosudbeno pauperizirane kritike.

Maska, kostimografija i scenografija, naime, nisu tek tehnološka, operativna pomagala nego ključni tvoritelji smisla filma, osobito fantastičnog, odnosno znanstveno fantastičnog kakav je i Planet majmuna. Maska je ključna za karakterizaciju likova, kostimi i scenografija za ambijentiranje — a sve je to zajedno ključnim u konkretizaciji imaginarnoga svijeta, odnosno filmskog uprizorenja zamišljanja. Sve su to bitne sastavnice filmskoga imaginarija.

Dakako, dominantni dojmovi što ih ostavlja neki film uvelike ovise o osobitoj maštalačkoj napućenosti gledatelja. Ako je tome glavno filmsko maštalaštvo vezano uz akcijske poteze junaka, ili ako mu je osobito dojmljivo kad se u filmu istančano pletu emotivni odnosi i samoodnosi likova — Burtonov film neće naći osobito poticajnim (iako ne i posve nepoticajnim, ne, primjerice, poput bijedne izvedbe Lare Croft, USA 2001, Simona Westa). Ali, ako mu je do uživljavanja u osobite okolnosti snalaženja, one koje uvjetuje socio-geografski okoliš— životni svijet izokrenuta a opet moguća ustrojstva — Burtonov će mu film biti po ćudi, jer je na to usredotočen i u tome — dijelom zahvaljujući upravo imaginativnoj maski i kostimima sjajno uklopljenima u svjetlosno briljantno tretiranu a intrigantnu scenografiju.

Arhetipska dojmljivost

Burton se, naime, ne zadovoljava tek Schaffnerovim obratom civilizacijskih uloga majmuna i ljudi, da bi sve ostalo ostavio istim — da se majmuni ponašaju kao ljudi, dok ljudi imaju status divljih životinja, da majmunsko društvo odgovara posve ljudskoj uznapredovaloj civilizaciji, ali i dogmatsko-religijski zatucanoj, tehnološki i znanstveno zaostaloj. Burton će ovo civilizacijsko izokretanje zadržati, ali uz stimulativne modifikacije. Ljudi s planeta majmuna nisu nemušti, već govore i sposobni su za robovsku integraciju u društvo; majmunska civilizacija nije toliko antropomorfna koliko u Schaffnera nego je prilagođena majmunskim modusima kretanja i ponašanja: stanovi su u gradu raspoređeni po vertikali, po stijenama i drveću, otvoreni su na razne strane tako da pristup njima nije kanoniziran hodnicima nego neobilježen, u prostorije se može hodajući ulaziti, ali i upadati sa svih strana dostupnih penjanju; majmuni se ponašaju u dostatno uvjerljivoj mjeri majmunski — general Thad (Tim Roth), primjerice, kad je uzbuđen, skače po stijenama i iskazuje agresiju nimalo antropomorfnim kretnjama i potezima. Doista, zasićen svijet planete majmuna ima onu mjeru arhetipske dojmljivosti — fascinantne drugosti — koju su znali postizati vrhunski majstori dojmljive fantastičke ambijentacije: Lucas, George Miller, Ridley Scott, Millius, Lynch, Besson..., ali i sam Burton (Batman, Beetlejuice).

Iako postoje spekulacije po kojima je perceptivna specifičnost neprijateljem slobodne mašte, stvari su — sudeći po iskustvu — obratne: artefaktualno obrađene bogate prizorne konkretnosti moćnim su aktivatorima maštalačkog prebacivanja u izmišljene svjetove i uvjerljivog osjećaja prisutnosti u njima. Maskerne, kostimografske i scenografske razrade — kad su u službi pomno-bogate prizorne specifikacije neobičnoga svijeta — temeljni su zadatak vrhunskih maštopoticatelja. A vrhunska tehnologija vrhunskim je omogućavateljem takvih uprizoravateljskih nastojanja, često i poticana upravo njima, poraslim prizornim apetitima i suvremenog gledatelja i suvremenog filmaša.