Buna i nebo

Buna i nebo

Ovom je slikaru bilo stalo da svima posvjedoči svoju ljubav za vlastito stvaralačko ishodište, da se empatijski uživi u težački, kamenarski i puntarski svijet naših skromnih predaka, da čistim slikarskim sredstvima ekstrahira amblematske prizore, posebice da nađe autentične znakove zavičaja, domovine, patnje i stradanja puka.

Slikarstvo Jakova Bratanića nastajalo je i potvrđivalo se čitavih pola stoljeća, a svojim rasponima i dometima kao da je željelo premostiti putanju od iskona do suvremenosti. Kad se početkom pedesetih oglasilo u javnosti, značilo je više nego zanimljiv pokušaj nadovezivanja na domaću, pučku i srednjovjekovnu tradiciju elementarnog izraza, ojačanu sviješću o modernosti kao željenoj prvobitnosti. S razlogom je Bratanićeva prva samostalna izložba, 1955. u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu, dočekana kao iznimna mogućnost sinteze i čak šansa stvaranja nekog autohtonog, nacionalnog ili regionalnog izraza.

Zanimljivo je da je u slikarstvo Bratanić ušao kao već zreo čovjek i kao nositelj dviju akademskih diploma, od kojih ni jedna nije bila likovna. Pravni fakultet završio je 1937. godine i jedno desetljeće proveo je kao bankovni činovnik. U međuvremenu je diplomirao povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu te se 1948. zaposlio kao kustos Grafičke zbirke u Sveučilišnoj knjžnici, gdje je proveo također oko jednog desetljeća. Od pedesetih godina djeluje i kao nastavnik povijesti umjetnosti, neko vrijeme kao profesor u Školi primijenjenih umjetnosti (1957-1973), a dulje kao predavač na Akademiji dramskih umjetnosti (1950-1983).

Duboka motivacija i kreativna sloboda

Spomenuli smo ovu građansku profesionalnu i profesorsku komponentu Bratanićeva života, jer je on u slikarstvo ušao kao amater i bez specifičnoga školovanja, ali s autentičnom ljubavlju, s dubokom motivacijom i s kreativnom slobodom (a bez obveza kontinuirana potvrđivanja i bez potrebe za neposrednim uspjehom). Upravo stoga mogao je sebi dopustiti luksuz da se gotovo četvrt stoljeća uopće ne javlja na izložbama. Naime, nakon velika uspjeha na početku, određenije će početi opet izlagati tek potkraj sedamdesetih godina, u potpuno izmijenjenu kulturnom kontekstu, bez ambicija sudjelovanja u raspravama oko modernosti i suvremenosti (težeći već izvanvremenosti).

Nećemo zaboraviti da je Bratanićev prvi nastup bio dočekan pravim interpretativnim aklamacijama onda najistaknutijih i najangažiranijih likovnokritičkih pera (Bašičevića, Putara, Vrančića i Pavlovića). Možemo pridodati da je i poslije imao znatan odjek kod povjesničara umjetnosti raznih naraštaja, od Gamulina i Depola, preko Kečkemeta i Lalina, do Makovića i Srhoja, Kusinove i Baričevićeve, a osobito važne priloge o njemu napisali su još Mladen Lučić (koji je u tekstu problemske izložbe Postojanost i mijena znaka nastavio istraživanje Bratanićeva opusa u smjeru što ga naznačiše njegovi omiljeni učenici Edita Schubert i Vladimir Gudac), te Nada Beroš, koja ga je s razlogom okrstila i »anticipatorom osamdesetih godina« (odnosno nove slike).

Pridodamo li da je Bratanić s vremenom stekao i naklonost šire publike, naizgled pristajemo na snižavanje kriterija i na eventualnu dopadljivost njegovih dominantnih motiva — starih hrvatskih građevina i gradova, slikanih neposrednošću i žestinom dostojnih samih njihovih graditelja i tvoraca. Ali ovom je slikaru bilo stalo da svima posvjedoči svoju ljubav za vlastito stvaralačko ishodište, da se empatijski uživi u težački, kamenarski i puntarski svijet naših skromnih predaka, da čistim slikarskim sredstvima ekstrahira amblematske prizore, posebice da nađe autentične znakove zavičaja, domovine, patnje i stradanja puka (počam od rodnoga Vrbanja, preko mikrokozmosa otoka Hvara i nešto većeg unvierzuma Dalmacije i jadranskog područja, pa do sjevernohrvatskih veduta i spomenika.

Medijevalna komponenta

Morfološki se u jednom času osobito oslanjao na iskustvo naših predromaničkih zidara i klesara ili pak kovača stećaka, jer je u njihovoj sirovosti i grubosti, jednostavnosti i priprostosti našao moguće korelative elementarnog i egzistencijalno bremenitog likovnog govora. Ta je medijevalna komponenta pak procijeđena kroz erudiciju i inteligenciju suputnika aktualnijih tendencija, a čini se da je infantilnost poput Kleea i Miróa također pripomogla oslobađanju inventivnosti prizora i izravnosti duktura/namaza.

Dva glavna tipa Brataićevih radova spajaju se u kromatskoj gustoći i čistoći. Ipak, s jedne strane pretežu crkvice i vedute (Sv. Križ u Ninu, Sv. Petar u Briku ili Igrane, Vrbanj, primjerice, a s druge poluapstraktni znakovi muke i žrtvovanja. Dugotrajnim ciklusom Requiema Bratanić je nastojao odati počast svim žrtvama ratovanja i pobune, a posebice vlastitom naraštaju desetkovanu u partizanskom, oslobodilačkom ratu. Ali misao na poginule obuhvaćala je isto tako sve od hvarske bune Matije Ivanića pa do Domovinskoga rata, a čak i dublje i dublje, pogotovo s obzirom da je slike na tu temu znao graditi i nadahnuti arhetipskim grebotinama prapovijesnoga Vučedola (naslućujući u njima skrivena značenja otpora i spasa. Duboko uronjen u zemlju, srođen s njom, osjetljiv na tvarnost i materičnost boje, no sklon također transcendiraju i spiritualnosti, Bratanić nam ostavlja opus pun buntovnosti i nemira sublimiranih u znakovima i simbolima, koji pak teže trajanju i nebeskoj projekciji (zvonici crkava, križevi, grobni kamenovi). Svojim Requiemom ostavio je i samome sebi trajan spomen.

Šarm mediteranskoga duha

Premda sam u mnogo navrata pisao i govorio o ovom slikaru, sad mogu i moram kazati ono što sam uvijek samo podrazumijevao. Naime, da je Jakov Bratanić iznimno integralna i draga osoba, omiljen u širokim krugovima učenika i drugih umjetnika. Ljudskom znatiželjom i kontinuitetom praćenja izložbi i predstava, istinskom kulturom i strastvenošću mišljenja, lucidnošću i duhovitošću izlaganja, nekonvencionalnošću i slobodom ponašanja upravo je osvajao znance i suvremenike, šireći po Zagrebu šarm karakterističnog mediteranskog duha agore, pjace i rive. Takav će nam čovjek svima nedostajati, a možemo se ipak tješiti da je znatan dio svoje energije i snage pretočio u slike i crteže, koji će dugo svjedočiti i osobni i kolektivni ulog, odnosno iskazivati mjeru njegove duboke srođenosti s ambijentom koji ga je formirao i sa svijetom kojemu je pripadao.

Tonko Maroević