Brojne asocijacije

Brojne asocijacije

Kao svaki film dječjeg žanra, O mačkama i psima ima u sebi ponešto komično, ponešto fantastično i ponešto blisko crtanom filmu. Naravno, navedena obilježja ponajprije nosi sadržaj, ali one se odražavaju i u drugim elementima filma, pa tako i u glazbi.

Stoga u filmu O mačkama i psima nalazimo podosta akcijske glazbe — živahne, pune orkestralnog kolorita — s nizom ubačenih (običnih i neobičnih) zvukova koji se poklapaju sa zbivanjima na ekranu. Takav pristup uvijek pali, pa je uvodna jurnjava psa za mačkom urnebesno odjekivala i u sâmoj kinodvorani. Da se scena s jurnjavom odvijala u tišini, bez glazbe, oduševljeni vriskovi djece sigurno se ne bi prolamali tako žestoko, poput jeke zvuka odgledane filmske scene.

U tom je smislu skladatelj John Debney napravio dobar posao. Bilo je zanimljivo slušati njegovu glazbeničku reakciju na pretvaranje unutrašnjosti pseće kućice u obavještajni centar iz futurističkih krimića. Njegova je prva asocijacija vodila u smjeru filmova o Jamesu Bondu (premda nikada nije doslovno citirao čuvennu Bondovu temu). Bilo je također i asocijacija na Mission Impossible kao i na popularnu televizijsku seriju Nikita te na čitav niz filmova sličnog žanra, ali uvijek bez izravna citata tema ili glazbenih odlomaka iz filmova. Asocijacije su ponajprije tvorene harmonijskim jezikom, izborom instrumenata i sličnim, ali nikada istim, kretanjima melodijskih linija. Zapravo, Debney je kopirao atmosferu, opći dojam filmova o tajnim agentima, pa je tu atmosferu upletao u tipičnu dječje filmsku podlogu s povremenim ispadima mickey-mousing effecta i ilustracijom dugom koliko pogled seže.

Naravno, nije to ništa novo ni inovativno. John Debney samo je slijedio zadani predložak (vjerojatno onaj koji se uči u školi za filmske skladatelje). U tom predlošku stoji da je glazba za dječje filmove srodna glazbi za crtane filmove, pa je dopušteno sve, a pretjerivanja su osobito poželjna. Pozitivno je što Debney posljednje nije shvatio doslovce, pa njegova glazba (ipak) čvrsto prati sliku, ali rjeđe doslovce crtić-zvukovima imitira ono što se zbiva na ekranu. Zato su i asocijacije na druge filmove uvijene u drukčiji ukrasni papir, tako da ih se ne prepoznaje kao doslovne kopije originala.

Težnja novom i drukčijem, dakle, postoji, ali ona nije dovoljno jaka. Zato glazbu filma O mačkama i psima možemo opisati kao odličan školski sastavak sa zadanom temom, stidljivim pokušajem odmicanja od prosječnosti, u smjeru drukčijeg i inovativnijeg skladateljskog pristupa.

Irena Paulus