Bezuvjetna žeđ za kazalištem

Bezuvjetna žeđ za kazalištem

Čitajući Foretićeve kritike, divio sam se njegovoj sposobnosti da precizno ustanovi koncept predstave

Prema poznatoj Gavellinoj rečenici, redatelj je »samo gledalac postavljen na scenu, koji je prešavši rampu postao aktivan sudionik glumčevog stvaranja«, u teatrološkoj teoriji, kakav je primjerice Uvod u teatrologiju Nikole Batušića, kritičar se ne spominje kao čimbenik važan po nastanak predstave. Ako bi prema Gavelli redatelj bio izaslanik publike onkraj rampe, što bi onda bio kritičar ako ne izaslanik općinstva, koji se uzdržao od prelaženja rampe. Ali za razliku od redatelja, koji će svoje dojmove i ocjene glumčeva rada uložiti u stvaranje predstave, kritik se sučeljuje s predstavom, dovršenost koje ovjerava svojim tekstom o njoj. Dakle, svoju suzdržanost pred rampom kritik nadoknađuje to većom zauzetošću za svoje kazališno svjedočenje, za tekst.

Neobična pokretnost

Sjećajući se svog pokojnog kolege po peru, Dalibora Foretića, tražio sam dugo riječ kojom bih izrazio njegovu iznimnu zauzetost za kazalište. Ta ga je zauzetost učinila neobično pokretnim u praćenju kazališnih događaja. Nisam vidio čojveka u koga je žeđ za kazalištem bila tako velika i bezuvjetna i koji je o teatru govorio s toliko tople poduzetnosti. Njegov korpulentni fizis potpuno se podvrgavao potrebi da njegova osjetila i duh budu svugdje gdje se događa teatar, a to znači na mnogo mjesta, često gotovo istodobno. Teatar za Dalibora Foretića nije bio toliko teorijski problem, koliko praktično pitanje, da li se predstava raspoloživim fundusom znanja i iskustva može dešifrirati i čime ona obogaćuje naš doživljaj kazališta u slijedu novih ishoda kazališne prakse.

Kada se prisjećam na čemu je sve zasnovano moje spontano nagnuće prema Daliboru Foretiću, kritičaru i čovjeku, onda se to teško može objasniti samo nizom susreta, udaljenih u prostoru i vremenu, pročitanih tekstova kao i drugovrsnih iskaza. Prva od tih slika naš je susret u Parizu 1971. na uglu bulevara Montparnase i Rue de Rennes. Pošto smo se upoznali, Dalibor mi je govorio o tome kako se iz vanjskopolitičke rubrike »Vjesnika« želi prebaciti na kulturnu rubriku da bi pisao o kazalištu. Nakon toga vidjeli smo se na jednoj od slavnih predstava Arianne Mnouchkine o Francuskoj revoluciji u Cartoucherie de Vincennes.

Drugo sjećanje vezano je za premijeru Violićeve adaptacije i režije Novakovih Mirisa, zlata i tamjana u Teatru ITD. Ta sjajna predstava, puna egzistencijalne crnoće ali i blistavog humora, odigrana je u mučnom ozračju stvorenom napadom na Predstavu Hamleta u Mrduši Donjoj i skidanja Nečastivog s repertoara, kao jedna od posljednjih predstava Vjerana Zuppe, prije njegova prinudnog odlaska iz tog kazališta. Foretićeva kritika nije bila povoljna. Imao sam potrebu reagirati, pa sam napisao sonet »Teatar tek svijet je u minijaturi« gdje se nalaze i stihovi: »Al, gle, pozornica sada svijetom trese, / sam Nečastivi se izlegao iz dogme, / komad krišom skinut a dusi se kese, / pa se i naš kritik preznojava bogme...« No, lako je meni bilo napisati sonet. Kad već govorimo o tim olovnim vremenima, onda mora biti svakome jasno kako bi se Foretić, bez te ograde, vjerojatno već sutradan našao na ulici. Između Dalibora Foretića i mene nije bilo razilaženja na estetskom planu, štoviše smatrao sam ga uvijek bolje obaviještenim te mislio da u svojim sudovima ide uvijek ispred mene.

Ipak, krajem 80-tih godina došlo je iymeđu nas dvojice do polemičkog sučeljenja u listu »Danas«. Ja sam u jednom tekstu iznio svoje prigovore na dramu Gamllet Slobodana Šnajdera. Dalibor Foretić ustao je u obranu pisca, a ja u obranu svog učitelja Branka Gavelle. Prijepor je okončan sine ira, nakon čega samo se pisac, kritičar i ja međusobno samo više uvažavali.

Definitivni bdilac

Čitajući Foretićeve kritike, divio sam se njegovoj sposobnosti da precizno ustanovi koncept predstave. Tako je analizirao predstavu svog omiljenog redatelja Dina Radojevića, Na tri kralja: »Zrcalo u kojem je kazalište kratko vrijeme ogledalo svijeta, nadmećući se s njime, palo je tom predstavom i rasulo se u tisuće komada. Danas znamo ono što smo u to vrijeme, optočeno još jednom nevjericom krize, tek naslućivalo: Na tri kralja prva je postmodernistička predstava u zagrebačkom teatru, prvi vjesnik duha koji će obilježiti sljedeće desetljeće.«

Kao posljednji izraz Foretićeve simpatije primio sam njegovu zamolbu, koju mi je prenio Zlatko Vidačković, da se ponovno prihvatim kazališne kritike u »Vijencu«. S odlaskom Dalibora Foretića imao sam isti tjeskobni dojam kao i nakon smrti Antuna Šoljana: da su otišli ljudi koji su nam davali iluziju kako hrvatska književnost, odnosno hrvatski teatar, još uvijek postoje. Dok je taj definitivni bdilac nad hrvatskim teatrom bio živ, činilo mi se da tom teatru ne mogu nauditi ni osrednjost, ni neukost, ni potkupljivost, smrtni grijesi od kojih sam nabrojao samo tri. Nakon Foretića, čini mi se da se moramo zadovoljiti tek nekom sintetskom nadom koja ovisi samo o našoj upornosti opiranja apatiji, skrivenoj pod prepoznatljivom obrazinom sveopćeg.

Zvonimir MrIkonjić

Velikan hrvatskoga novinarstva

Borio se za dostojanstvo profesije već time što je znao u novinama izboriti doličan prostor za pisanje o kazalištu

Ako želite čitati moja sjećanja na Dalibora Foretića, čini mi se da ih nemam jer za mene, kao vjerojatno i za mnoge, on ostaje tako živo prisutan, da to nisu sjećanja, nego samo možda neka pitanja koja nisam pravodobno postavila, zavaravajući se kako za to ima vremena. Bojim se da ih nemoć i tuga rastanka čini sada nevažnima.

Kad bih primjerice ponovno krenula na neku kazališnu premijeru ili festival, pa ziheraški pravodobno sjela kraj prozora u vlaku ili sl. čini mi se da ću uvijek čekati da se pet minuta prije polaska pojavi kolega Dalibor Foretić. S golemom putnom torbom, u kojoj je nekoć obvezatno bio i pisaći stroj (koji se moglo posuditi) i priručna biblioteka, s velikim svežnjem novina pod rukom, noseći onako velik i jak sve to s lakoćom, bez prevelike užurbanosti, sportski odjeven, u zimskim mjesecima s kapetanskom kapicom na glavi i velikim crvenim šalom oko vrata. Uvijek bi me ponovno pitao može li smotati škiju ili zapaliti lulu, iako je dobro znao da može, jer dim i vonj je između ostaloga obrana od suvišnih suputnika. Onda bismo satima čituckali one silne novine, komentirali ponešto, ćaskali o koječemu neobvezatnome, a moglo se i zadrijemati. Kao po nekom tihom dogovoru nikada nismo dirali neuralgičnu točku našeg vrlo čestog potpunoga neslaganja u kritikama, u kojemu su zlobniji lako vidjeli nekompetentnost jednoga ili drugoga, ili čak nas oboje, drugi bi pak to dočekivali kao makar mali znak napetosti, dobro došao protiv uvijek tako žilava jednoumlja, što prečesto vlada i oko kazališta. Osim u mišljenjima o pojedinim, obično onim najrazvikanijim predstavama, u svemu svakodnevnom slagali smo se. Ni u kojoj situaciji to nije bilo teško, jer Dalibor je jedan od onih iznimnih ljudi što šire spokoj oko sebe. Nije ga razljutilo ni kada su nas u jednom gradu, primjerice, otpravili s isprikom da je premijera odgođena zbog spriječenosti glumca. Njemu se ništa nije moglo sakriti. Na povratku na autobusni kolodvor već me obavijestio o pravom razlogu — prodali su samo sedam ulaznica. Bez riječi smo se dogovorili to zaboraviti. Uvijek je bio solidaran. Dalibor Foretić putovao je s Kraljevom po SAD, a upoznavao je i kazališta (dakako, i restorane) i u Aziji, a bio je kod kuće u gotovo svim kazalištima u Hrvatskoj kao i u bližem i daljem susjedstvu, kao jamačno nitko prije ni poslije njega.

U početku me primjerice zanimalo kako se Dalibor sa svojim svestranim mogućnostima u novinarstvu, od vanjskopolitičkih do uredničkih, tako strastveno odlučio baš za kazališnu kritiku. Koliko sam znala, nije bio u studentskim ili sličnim kazalištima. Kakav je to možda susret, s kojim kazališnim umjetnikom ili predstavom, utjecao na taj njegov sasvim samostalni izbor? A tijekom vremena iskrsnulo je drugo neizgovoreno pitanje: kako to da se on sa svojim zaista izvanrednim organizacijskim sposobnostima, smislom za ophođenje, odlikama vođe, komunikativnošću, odlučnošću i taktom, intelektualnom radoznalošću i erudicijom, gotovo bi se reklo karizmatičnošću, unatoč uspješnu sudjelovanju u mnogim forumima i javnim inicijativama, nikada nije javio ni na koji natječaj za ravnatelja kazališta, intendanta ili sličnu dužnost, gdje bi po mojem (čudilo bi me kada bi bilo osamljeno) mišljenju mogao biti itekako koristan.

Dalibor Foretić dobro je znao da je nezavisna pozicija, koja u Italiji nije bila laka ni neusporedivom De Monticelliju, u nas još mnogo manje moguća. Borio se za dostojanstvo profesije već time što je znao u novinama izboriti doličan prostor za pisanje o kazalištu i autoritativnim nastupom barem prorijediti kod kazališta prijateljske geste uskraćivanja ulaznica trenutno nepoćudnima, iako neki znaju kako to nije ono najgore što se kritičaru može dogoditi. Danas je već opća pojava da, otkrivajući različite svoje sklonosti i sposobnosti, kritici kao ravnatelji, intendanti, prelaze ili teže prijelazu na drugu stranu rampe. Za koga je to veći gubitak ili dobitak, da li za kazalište ili kritiku, pokazuje se naknadno, uglavnom u slučaju svakoga pojedinca drukčije. Dalibor Foretić pokraj svih svojih pokretačkih sposobnosti, smisla za društvene odnose, okupljanje umjetnika, osluškivanje klime i duha vremena, suradnje s različitim osobama, za izbor repertoara, zacrtavanje programa, čini mi se da nikad nije išao dalje od pokretanja pojedinih festivala kao što je vrlo uspješan Festival malih scena u Rijeci, selekcije, sudjelovanja u ocjenjivačkim sudovima, odnosno onih djelatnosti koje ga nisu udaljavale od pisanja, a otvarala su i nove mogućnosti za uvijek sve šire vidike. Bio je i vrlo uspješan dramaturg kada je u HNK u Osijeku s redateljem Zoranom Mužićem surađivao u predstavi Shakespeareove komedije Na tri kralja, gdje sam prvi put vidjela velikoga mladog glumca koji je danas protagonist Medvešekova Brata Magarca. No sve je to bilo u granicama Jouvetove napomene o stavljanju ruke na medij kao razumljive potrebe onih koji se bave pisanjem o kazalištu. Na napuštanje svoje krležijanske kutije olovnih slova Dalibor Foretić sigurno nije nikad ni pomislio.

Razloge za to treba potražiti u njegovim knjigama koje su objavljene za autorova života, te bi sad zavrijedile poseban osvrt, kao i u onoj koja će možda izići postmortno. Bio je bez dvojbe uvjeren da u najboljim slučajevima i kazališna kritika može nastaviti živjeti i izvan trenutka svoga nastanka, u onom smislu kao što Ionesco primjerice govori da umjetničko djelo ne živi od konteksta nego unatoč njemu. Na udaljenosti od djela na koje se odnosi, odnosno od predstave, koja je smrtna, i od latentnih potreba, koje su je, to je Daliboru bila draga riječ — iznjedrile. U svakom slučaju oni koji se iz znanstvenih pobuda naginju nad kazališnu prošlost imat će mnogo razloga biti zahvalni Daliboru Foretiću.

Kada se bila počela snagom zaraze javljati moda što povišenijeg tona i što teže pristupačnog pisanja o kazalištu, na koju je Dalibor Foretić bio sasvim imun, kada je, usporedo s izjavom jednog redatelja kako on ne režira Hamleta (u Splitu) za one koji ne poznaju sadržaj drame, te se čak i u novinarstvu širio u sebe zatvoreni, mandarinski žargon, Tonko Šoljan je lucidno izjavio: »Kod nas se o kazalištu govori kao da je bio pogreb, a ne predstava.« Je li dopušten obrat? Ili je još veća grozota neposredno poslije veličanstvrnog sprovoda, na kojem su stotine i stotine ljudi odavale počast velikom novinaru i kazališnom kritičaru, pisati bez imalo uzvišenosti, uglavnom životne sitnice? Najvažnija je nada da mi neprocjenjivi kritik, obožavatelj kazališta u svim njegovim oblicima i izdancima, dragi kolega Dalibor Foretić, vjerojatno ne bi zamjerio. Ili je i to možda samo još jedno pitanje bez odgovora?

Never more — kao da nam na svoj sažalan i podrugljiv način poručuje neprežaljeni Ranko Marinković, kojemu smo nas dvoje imali čast i zadovoljstvo biti suputnicima u automobilu, što ga je prije sedam-osam godina za premijeru Glorije poslalo po njega u Zagreb Primorsko gledališče iz Nove Gorice.

Jedan za drugim napuštaju nas ljudi koji su nam — što dalje to sve jasnije vidimo — toliko mnogo značili.

Marija Grgičević