Bez kompleksa krivnje

U Hrvatskoj se gomilaju događaji koji ukupnu atmosferu čine sve napetijom. Zbivanja u Karinu, malom mjestu na Novigradskom moru, naseljenom (tada) pretežito srpskim pučanstvom, još će dugo odjekivati u javnosti. Sukob među tamošnjim ljudima nastao je kada su Srbi omeli održavanje tradicionalne katoličke proslave u Karinu. Bruno Bušić bilježi nastavak tih događanja u tekstu pod naslovom Pridraga traži zaštitu, u »Hrvatskom tjedniku« od 3. rujna 1971. Njegov opis incidenata koji su se zbili nakon Karina morao je doista šokirati čuvare bratstva i jedinstva. Nekoliko mladih ljudi, Bušićevi sugovornici, bez ustezanja opisuju postupke milicije. Tako saznajemo kako su zajapureni milicionari tukli studenta Viduku uz histerične komentare: »Ubij ustašu! Zar ne vidiš da iz njega ustaške oči sjaje«! Navodno je komandir benkovačke milicije potegnuo i pištolj, ali ga je drugi milicionar zaustavio riječima : »Ne! Ustaša se tako ne ubija, nego pendrekom!«

Neizbježni usud

Što se mene tiče, sigurno je da sam brojnim incidentima, koje sam do sada u ovim sjećanjima djelomično i uglavno letimično opisao, dospio u središte javnoga zanimanja. Zbog toga je i »Hrvatski tjednik« odlučio objaviti veliki razgovor sa mnom. U broju od 17. rujna Srećko Lipovčan objavljuje razgovor što smo ga bili obavili u Dubrovniku. »Odlučili smo objaviti ovaj razgovor«, kaže uvodno Lipovčan, »sada kada je ime Vice Vukova u centru pažnje. Osim toga to je i njegov odgovor na klevete, a vidi se i jasnoča stavova koje zastupa«. U podnaslovu su krupnim slovima istaknute moje riječi: Ako je netko uvrijeđen kada pjevam hrvatske pjesme, onda je greška u njemu! Čitav prikaz, na dvije stranice, svojom je opremom i sadržajem morao privući posebnu pozornost čitatelja. Tu su i brojne fotografije, iz Sydneyja, Tokija, Toronta, Dubrovnika, Nina..., a međunaslovi jasno ističu teze koje zastupam: »Učiniti sve da narod bude svjestan da sam stvara svoju sudbinu« (Kasnije sam shvatio koliko je kontradiktornosti u toj pučkoj nazdravičarskoj krilatici o sudbini, koju je Franjo Tuđman obilato koristio pozivjući nas da »uzmemo sudbinu u svoje ruke«! Kako upravljati neizbježnim usudom — jer to bi bila sudbina — ako tako nešto uopće postoji!?). Zatim, tu su naslovi: »Moj nacionalni ponos uključuje poštivanje tuđeg«, »Bez kompleksa krivnje«, »Po nekima, pjevač bi trebao samo pjevati, ne misliti i ne govoriti«... Jedan je međunaslov zanimljiv s gledišta današnjih rasprava o globalizaciji. Naime, u tom razgovoru tvrdim »da ne postoji svjetska zabavna glazba, nego samo nacionalne koje su svjetski afirmirane«! Dakle, i na tome planu globalizacija ne bi mogla biti zajedništvo u ravnopravnosti, nego nametanje jednog ukusa i kulture svima drugima, što se, uostalom, u svijetu popularne glazbe, već odavno i dogodilo. (Nije li tako popularna glazba, skupa s Coca-colom, bila avangarda globalizacije!?)

Uz razgovor sa mnom, redakcija objavljuje i još dva zanimljiva priloga o »slučaju Vukov«. S obzirom na to da su brojne bile reakcije, i za i protiv, na odluku Radio Sarajeva da skine moje pjesme s repertoara, »Tjednik« objavljuje i prosvjed, što ga, 2. rujna 1971., obznanjuje skupina mladih pisaca na svom Trećem neretvanskom skupu u Metkoviću. »Da je kojim slučajem (Vice Vukov) književnik, njegove bi knjige možda bile spaljene... (zato) prosvjedujemo protiv ovakvog obračuna s javnim radnicima i protiv ovakvih inkvizitorskih metoda«! Potpisani su bili: Boris Lušić, Jakša Fiamengo, Bože V. Žigo, Vladimir Tešek, Dubravko Horvatić, Ljerka Miška, Mirjana Stojović, Stanko Škunca, Jozo Vrkić, Marija Peakić-Žaja, Stojan Vučičević, Vladimir Pavlović, Goran Babić, Petar Simonić, Pavao Pavličić, Strahimir Primorac, Ivan Mataga, Drago Jančar, Stjepan Šešelj, Nikola Pulić i Nada Pintarić. Moram priznati da nisam bio svjestan hrabrosti koju su pokazali ti mladi ljudi ovom gestom. Možda se mogu tješiti činjenicom da, najvjerojatnije, ni oni nisu bili toga svjesni! Svi smo, naime, bili mladi pa je naša potreba za javnim djelovanjem bila mnogo jača od osjećaja za opasnost bilo koje vrste...

Iskustva prethodnika

Drugi prilog zanimljiva je mala anketa o istoj temi, odnosno u vezi sa spomenutom zabranom izvođenja mojih pjesama. Pjesnik Zvonimir Golob komentira: »Koliko znam, Vice Vukov nije suđen, nije izgubio građanska prava, i smije obavljati svoju profesiju«. Arsen Dedić: »Sve je to fama i pristrano objašnjavanje... Nikakvih službenih potvrda«. Zvonko Špišić je revoltiran: »Ne znam kome uopće može pasti na pamet da tako nešto uradi!? Znaju li da su time zabranili čitav niz autora i to onih radova koji spadaju među njihova najbolja ostvarenja«! Možda je najindikativnija izjava Pere Gotovca: »Bijesna konja u trku ne može zaustaviti roj muha«...

Pa ipak, danas osjećam da smo bili zanemarili, na neki način smetnuli s uma, poruke i iskustva naših velikih ljudi prethodnih razdoblja. Tragove tih poruka, koje su tada, 1971, prolazile kraj nas gotovo nezapaženo, nalazimo, također, na stranicama »Hrvatskog tjednika«, naoko zabavljena samo burnim aktualnim događajima. U prethodnome broju, onome od 10. rujna, Nedjeljko Fabrio je, »u povodu stote obljetnice prvog povijesnog romana u Hrvata«, objavio tekst pod naslovom »Suvremenost kao tradicija hrvatskog povijesnog romana«. U okviru, masnim slovima, autor izdvaja razmišljanja Augusta Šenoe: »Pusto hvalisanje praotaca, krvava slava prošlih vremena, nije zadaća našeg historičkog romana. Prikazati valja sve grijehe i sve vrline naše minulosti, da se narod uzmogne čuvati grijeha i slijediti vrline«... Ali komu su bili na pameti grijesi i vrline te 1971. godine?! Svijet oko nas već odavno nismo prosuđivali u tim terminima. Jer, bili smo uvjereni kako je pri nama i dobro i pravda, što je u novije vrijeme kulminiralo onom bogohulnom: Bog je na našoj strani! Mislim da je upravo takvo stanje duha bilo ono od čega nas je, eto, već Šenoa želio odvratiti.