Vijenac 201

Sjećanja

Sjećanje: Leo Stipaničić (1940-2001)

Balet – opsesija i ljubav

Uoči svečane sezone kojom će biti obilježeno 125 godina profesionalne baletne umjetnosti u Hrvatskoj, umro je Leo Stipaničić.

Sjećanje: Leo Stipaničić (1940-2001)

Balet – opsesija i ljubav

Nakon kratkog vremena, hrvatska baletna umjetnost izgubila je još jednog od svojih posvećenika. Uoči svečane sezone kojom će biti obilježeno 125 godina profesionalne baletne umjetnosti u Hrvatskoj, umro je Leo Stipaničić. Dugogodišnji predsjednik Hrvatskog društva profesionalnih baletnih umjetnika, član baletnog ansambla Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, i njegov dugogodišnji ravnatelj, poslije ravnatelj Baleta Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci, i od ove godine umjetnički i programski šef Baleta Slovenskog narodnog gledališča u Ljubljani. Nakon duge plesačke karijere u matičnom kazalištu, ali i na mnogim europskim baletnim scenama, Leo Stipaničić cjelokupnom se energijom posvetio poslovima oko organizacije baletne umjetnosti. Proširivši kvalitetom i brojem repertoar zagrebačkog Baleta djelima klasične i suvremene baletne literature, povećao je broj gostovanja diljem svijeta, nastojao osigurati status baletnim umjetnicima, odgovarajuće priznavanje te tjelesno najzahtjevnije umjetničke grane, dok je, usko surađujući s baletnom školom, pomagao u školovanju i usavršavanju balerina i baletana.

Balet je bio njegova opsesija i ljubav, zbog čega je i uspijevao s toliko uspjeha voditi najveći baletni ansambl u zemlji, koji biva vrednovan kao jedan od najboljih na području bivše države, za što i sam 1989. dobiva priznanje najuspješnijega ravnatelja baleta. Savjesnost i stručnost, ustrajnost i humanost te velika energija koju je ulagao u posao učinili su svaki njegov dalji angažman, prvo u Rijeci, a zatim u Ljubljani, uspješnim i plodonosnim za umjetničku sredinu u kojoj je djelovao.

Rođenjem Senjanin, koji školovanjem, privatnim i profesionalnim životom postaje građaninom Zagreba u onom najboljem, pomalo zaboravljenom, smislu te riječi, osjećajući taj grad i njegov najveći teatar kao svoj emotivni izbor i svoj dom, kojemu se posve, bez zadrške, s punim elanom i privrženošću predavao. Stoga nije preuzetno tvrditi kako s odlaskom ljudi poput njega ovaj grad više nije isti.

Elizabeta Kumer

Vijenac 201

201 - 15. studenoga 2001. | Arhiva

Klikni za povratak