Apsolutno superiorno

CD soundtrack: Amelie, Yann Tiersen

Simpatično djevojačko lice na naslovnoj stranici, jednako kao i glazba koju CD Amelie (punim naslovom Le Fabuleux Destin d'Amelie Poulin) sadrži, ništa, čini se, ne govore o samom filmu i njegovu sadržaju. Jasno, tko se želi informirati, lako će pronaći da je u filmu riječ o djevojci koja usrećuje ljude pronalazeći im životnog partnera ili partnericu. No budući da je glazba apsolutno samosvojna, uz nju bi mogao stajati — prema prvom dojmu — ovakav ili bilo kakav drugi sadržaj (samo ako je vezan uz francuski milieu, jer jedino na njega partitura upućuje).

Definitivno — pristup filmskoj glazbi iznimno je zanimljiv. Skladatelj soundtracka, Yann Tiersen, igra se, naime, različitim glazbenim stilovima i vrstama: koristi se minimalizmom (koji je dominantan), ali i asocijacijama na Erica Satiea (La valse d'Amelie), pentatonikom i dalekim odjecima kineske glazbe (La valse d'Amelie — version orchestre), zvukom dječje kutijice i uličnog vergla (Soir de fete«, »La redécouverte), te priziva u sjećanje neke druge autohtone filmske glazbe (uvod broja Sur le fil podsjeća na temu filma Tri boje: Plavo skladatelja Zbigniewa Preisnera).

Uz nekoliko osnovnih podataka o stilskim odrednicama soundtracka treba istaknuti i dojam jedinstvenoga stila, koji je možda suprotan upravo nabrojenim raznorodnim glazbenim orijentacijama pojedinih brojeva. Nije stoga teško zaključiti da pred sobom imamo CD vrsna glazbenika čije je ime, doduše, manje poznato izvan lokalnih okvira, ali čiji se rad može uspoređivati s radom Michaela Nymana ili Philipa Glassa.

Za razliku od njih, Tiersen nije toliko strogo određen minimalističkim pravilima. Brojevi soundtracka Amelie jesu, doduše, većinom minimalistički, ali Tiersen svoje teme varira i po minimalističkom i po klasičnom ključu. Time izbjegava automatizam i dojam 'muzaka (glazbe koja je prisutna, ali koja se ne sluša s pažnjom). S druge strane, od minimalizma je preuzet princip instrumentalne adicije (mnogi brojevi započinju jednim instrumentom, kojemu se dodaje drugi, pa treći... tako da na završetku glazbeni broj barata s prilično velikim instrumentalnim korpusom), unutar kojega prepoznajemo mnoge instrumente francuskog nacionalnog kolorita (harmonika, glasovir, clavcin, mandolina, ksilofon, mirliton, gudači...).

Upletanje dviju starih pjesama iz tridesetih (Giulty i Si tu n'étais pas la) ponovno se nadovezuje na jedan od minimalističkih postulata, a to je povratak jednostavnosti. Ideja nove jednostavnosti (koja se u klasičnoj glazbi rodila kao reakcija na stvaralaštvo skladatelja Druge bečke škole i njezinih sljedbenika) ovdje je otišla još dalje od izvora, jer povratak u smjeru zabavne glazbe označava povratak još većoj jednostavnosti od očekivane (klasične).

Kada malo bolje razmislimo, filmski žanr ne čini se više tako neodrediv kao na početku. Slušanjem glazbe pred očima se postupno stvara lik mlade i jednostavne, u nekim postupcima čak i staromodne djevojke čije simpatične geste osvajaju. Je li to Amelie? Ako jest, skladatelju treba skinuti kapu za neprimjetno, ali vješto, u glazbenom smislu apsolutno superiorno, upravljanje gledateljevom/slušateljevom percepcijom.

Irena Paulus