Živo i nenametljivo

Živo i nenametljivo

Prvi glazbeni broj u filmu Polagana predaja redatelja Brune Gamulina naveo me na pomisao: »O ne, opet sintesajzer!« Ali pokazalo se da vapaj nije bio sasvim opravdan.

Naime, skladatelj Davor Rocco poslužio se svim sredstvima (trikovima, iskustvom, znanjem) da zvuk sintesajzera (zadana financijskim (ne)mogućnostima filma — kako su stvari krenule, čini se da pravu orkestralnu partituru u hrvatskom filmu nećemo čuti tako skoro) učini što manje neprirodnim. Ujedno je sintesajzer postavio kao temelj rock-pop-instrumentalne podloge primjerene zagrebačkom slengu i okolini mladih ambicionalnih poslovnih ljudi u kojoj je in slušati Radio 101. U tom kontekstu Roccovi su instrumentali i više nego prikladni, a takvi ostaju i kada glavni lik napušta Zagreb i kreće na putovanje prema jadranskoj obali. Veći dio filma odvija se u automobilu, pa elementi filma ceste (road-movie) sasvim opravdavaju naginjanje Roccove glazbe u smjeru američkog countryja.

Pojava usne harmonike kao glavno obilježje country-žanra te kasnije pojave nekih drugih prirodnih instrumenata (gitara, violina, odnosno gudački kvartet i dr.) te njihovo kombiniranje sa sintesajzerom, daju do znanja da je skladatelj na svim područjima (ne samo na žanrovskom nego i na instrumentalnom) nastojao sakriti golotinju umjetnih tonova bez alikvota, obogatiti je i pretvoriti u živu glazbu.

Oživljavanjem zadanoga mrtvog zvuka (a bez prevelika financijskog opeterećenja filma), bliskost glazbi koju slušamo svaki dan (glazba za vrijeme putovanja u automobilu mogla bi se shvatiti i kao prizorna — glazba s radija ili kasetofona u automobilu — da njezina glasnoća nije konstantna u automobilu i izvan njega), natruhe američkog pristupa (kvazicountry za film ceste), pa čak i asocijacije na popularnu glazbu sedamdesetih u sentimentalnim scenama (pokušaji glavnog junaka da telefonom razgovara sa sinom), čine glazbu Davora Rocca bliskim suradnikom slike. Dapače, glazba i slika gotovo se stapaju, jer nakon nekog vremena uopće ne zapažamo dodani zvuk (za razliku od mnogih naših filmova u kojima su gledatelji bolno svjesni svakoga početka i završetka glazbenog broja). A on se stilski ne mijenja, ali se opet čvrsto pridržava filmskih zbivanja — izravnavajući se u statiku u neutralnim scenama, pretvarajući se u svakodnevnu glazbu u svakodnevnim scenama, te se ritmički zgušnjavajući u trenucima akcije (u sceni tučnjave malo je zasmetalo što su udaraljke započele mrvicu prerano — najava očiglednog na trenutak je iskočila iz općeg skladateljskog kodeksa prianjanja uz sliku).

Dakle: Davor Rocco ne eksperimentira s filmskom glazbom, nego sažima iskustvo skladanja filmske partiture. On nastoji da glazba zvuči što manje nametljivo, ali i da dostojno ispuni film zvukom naglašavajući dojam da film bez glazbe ne može, odnosno da bi bez skladateljske pomoći redatelj i glumci ostali visjeti u zvukovno praznu prostoru.

Irena Paulus