Zameo ga historicizam

Zameo ga historicizam

Franjevačka crkva Blažene Djevice Marije u sklopu franjevačkoga samostana u Makarskoj jedno je od njegovih najuspjelijih ostvarenja i u smislu čistoće oblika i jednostavnosti, ali i u jasnoći prostornoga koncepta. No, valja imati na umu da u vrijeme kada je Podhorsky počeo rabiti te oblike tip centralne crkve s kupolom nad križištem u Hrvatskoj više nije novina

Kao što smo pisali u prethodnom broju »Vijenca«, arhitekt je Stjepan Podhorsky, uz Viktora Kovačića, bio jedan od vodećih arhitekata s početka 20. stoljeća, no danas se o njemu u javnosti, kao i o većini domaćih arhitekata, ne zna gotovo ništa ili vrlo malo.

Iako je tijekom rane faze djelovanja ostavio za sobom nekoliko uspjelih gradnji u Zagrebu, od kojih je najvažnija stambena zgrada i ljekarna Gayer (1908), danas će Podhorsky kao arhitekt u stručnim krugovima biti spominjaniji kao autor mnogobrojnih sakralnih zgrada. No, krenimo slijedom događaja.

Niz sakralnih objekata

Presudna godina u stvaralaštvu Stjepana Podhorskog je 1911. Naime, te godine Podhorsky u spomen tristote godišnjice Grkokatoličke crkve u Hrvatskoj na nadbiskupskom dobru u Strmcu Pribićkom kraj Krašića podiže crkvu koncipiranu kao centralni objekt s jasnim naznakama neobizantske arhitekture. Početak je to duga puta na kome je Podhorsky nastojao stvoriti novi stil zasnovan na elementima bizantske i starohrvatske arhitekture, koji će crkveni povjesničar Dominik Mandić opisati kao »renesansu starohrvatskih oblika«, nazvavši ga stilom vero Croatica. U težnji tome stilu Podhorsky će projektirati niz sakralnih objekata, od kojih mnogi nikada neće biti realizirani. Najvažnije su bazilika sv. Ćirila i Metoda na Duvanjskom polju (1921/25), crkva sv. Jurja u Đ urđevcu (1928) i franjevačka crkva u Makarskoj (1921/31-1939/43). Posljednja, franjevačka crkva Blažene Djevice Marije u sklopu franjevačkoga samostana u Makarskoj jedno je od njegovih najuspjelijih ostvarenja i u smislu čistoće oblika i jednostavnosti, ali i u jasnoći prostornoga koncepta. No, valja imati na umu da u vrijeme kada je Podhorsky počeo rabiti te oblike tip centralne crkve s kupolom nad križištem u Hrvatskoj više nije novina. Između 1892. i 1896. arhitekt Josip Vancaš radi prve projekte za crkvu sv. Blaža u Zagrebu centralne osnove klasičnoga grčkoga križa upisana u osnovu kvadrata. Nakon natječaja, 1909. crkva sv. Blaža bit će izvedena prema projektima Viktora Kovačića, također kao centralni kupolni tip. Upravo će ona svojom monumentalnom centralnošću i kupolom nad križištem ostaviti trajan, ali i kvalitetom nikad dosegnut uzor u sakralnom opusu Podhorskog. Dakle, Podhorsky eklektički nastavlja ići već utrtim putem, kojim su prije njega prošli Vancaš i Kovačić ne donoseći bitnije pomake u arhitektonskom izričaju. Stoga i valja prihvatiti sud Tomislava Premerla da »... autor nije više mogao učiniti nikakav stvaralački pomak zaplećući se u historicizam i ne znajući puta iz njega«.

Dnevnik na koricama

Moglo bi se reći da Podhorsky razvija jednu sakralnu maniru, koja će mu 1914. na velikoj izložbi likovnih umjetnosti u Beogradu donijeti prilično uspjeha u ondašnjim krugovima, koji ga pozivaju u Srbiju, kako bi projektirao razne zaklade. No, u tome ga je omeo rat, koji će provesti u Križevcima dovršavajući jedno od svojih najvažnijih ostvarenja — zgradu Hrvatskog doma. Iz tog vremena ostao nam je sačuvan dnevnik, koji je, zbog nestašice papira, vodio na koricama časopisa »Der Architekt«. »Sve je na ratištu«, zapisao je 4. prosinca 1916, »rat bjesni grozno, a najviše sada po Rumunjskoj, gdje sve bježi glavom bez obzira. Ne znam što će još biti, svaki dan nešto čekamo, neće li se od nekuda pojaviti barem sjena mira, no izgleda nema. Užasni su to dani, a život je nesnosan.«

Nakon rata, Podhorsky je dekretom narodnog vijeća 1918. imenovan profesorom na Obrtnoj školi, a ubrzo postaje i članom Udruženja jugoslavenskih inženjera i arhitekata — sekcija Zagreb. Osim velikog broja crkava Podhorsky će projektirati i nekoliko mauzoleja, od kojih su najpoznatiji mauzolej obitelji Halper u Krapini (1911) i mauzolej obitelji Podhorsky na zagrebačkom Mirogoju (1929/33). Među važnijim ostvarenjima koje će Podhorsky realizirati između dvaju ratova je i Dom sv. Antuna na zagrebačkom Kaptolu, građen za potrebe franjevačkog samostana, danas kazalište Komedija (1936/37). Evo što je o spomenutoj gradnji 1936. napisao u »Jutarnjem listu« Gjuro Szabo: »Franjevci zatražili su dozvolu da si sazidju dvoranu tamo izmedju samostana i divotkurje Kovačevićeve. Već je sam taj zahtjev malo simpatičan: uz najljepšu dvoranu koju si možeš zamisliti, staru gotsku crkvu, koju nije mogao niti gospodin restaurator (Bollé, op. a.) zatući do kraja, čemu posebna dvorana? Ali dopuštajući, da to novo doba zahtijeva, pristalo se na tu gradnju, tek se tražilo, da ona bude takova, da ne nagrdjuje Kaptol baš na tom veoma važnom mjestu. Nagovaranja, da se dvorana smjesti tako, da bude ulaz Opatovine, bila su uzaludna... Umjesto dozvoljene, teškim trudom izradjene osnove, sagradilo se nešto tako grdo nemogućega, tako arogantnoga i bezukusnoga, štetnoga, da čovjek svojim očima ne vjeruje... Nu u interesu je uspostave zakona, a manje u interesu samoga Kaptola i franjevaca, da se ta nagrda odstrani i odobreni projekt izvede. Tu nema i ne može biti nikakvoga kompromisa, ako je Kaptolu stalo do Kaptola.«

Konačno na Bolléovoj strani

Tijekom Drugoga svjetskog rata Podhorsky radi projekte za obnovu crkava i samostana u Plitvicama, Zrinu, Gvozdanskom, Voćinu i Kostajnici (1941), obnovu grkokatoličke stolne crkve i biskupskog dvora u Križevcima (1941/43), te projekt vlastite vile na Prekrižju (1942/43). Tijekom rata dovršava i velebnu dogradnju crkve sv. Ante u Bihaću, koju je započeo 1938, no koja je 1944, prije samog završetka radova, tijekom savezničkog bombardiranja srušena gotovo do temelja. Bila je to ujedno i posljednja crkva koju je gradio, jer sljedeće godine umire.

Neposredno prije smrti Stjepan Podhorsky održao je predavanje, na kome je, govoreći o rušenju Bakačeve kule (1906) i sukobu s Bolléom, prvi put u javnosti otvoreno stao na stranu svoga učitelja. »Netočno je, da je Hermann Bollé dao srušiti kulu«, govorio je tada Podhorsky, »jer nije imao niti naloga, niti prava rušiti jedan historijski spomenik. Kada je nikla ideja za vrijeme banovanja Teodora Pejačevića, da se te gradjevine pred stolnom crkvom odstrane, nacrt o prijašnjoj rekonstrukciji nije više postojao, premda je bio dobro poznat članovima Kluba hrvatskih arhitekata, od kojih su neki bili namješteni kod Bolléa i upoznati s njegovim radom. Čini se dakle, da je taj nacrt promišljeno uklonjen, kako bi se mogla provesti u život želja stanovitih viših krugova o rušenju Bakačeve kule.«

Nažalost, u tim trenucima većina aktera spomenutih događaja odavno je pomrla — i Kovačić, i Bollé, i Kršnjavi, Pejačević i Szabo, a 13. listopada 1945, u sedamdeset i osmoj godini u vječnoj disputi u tišini Mirogoja pridružio im se i Stjepan Podhorsky.

Krešimir Galović