Vješto umnožena filozofija

Andy Warhol, Filozofija Andyja Warhola, prev. Krsto Mažuranić i Miodrag Maričić, Šareni dućan, Koprivnica, 2001.

»Volim biti prava stvar u krivom prostoru i kriva stvar u pravom prostoru. Od toga sam načinio karijeru i to je jedna stvar u koju se zbilja dobro razumijem«, kaže Andrew Warhola, sin čeških emigranata, ilustrator, dizajner, filmaš i pop-ikona dvadesetog stoljeća. Njegova autobiografija koja se sada prvi put u cijelosti prevedena pojavljuje na našem tržištu, objavljena je u povodu izložbe koju su vjerojatno pogledali svi, od gimnazijalaca do onih koje uopće ne zanimaju galerije i umjetnički paviljoni. O Warholu se u nas u posljednje vrijeme mnogo pisalo, pa je prigoda da se nešto kaže i o friško izašloj knjižici u kojoj Warhol govori o sebi samome, novcu, umjetnosti, slavi, pop-artu, hrani... Petnaest poglavlja pisanih perolakom tehnikom zapravo su bedeker za krstarenje njujorškim noćnim, umjetničkim i seksualnim životom — to su upute za preživljavanje u američkom melting-potu raznolikih identiteta, upute za preživljavanje na vrlo fluidnom i kaotičnom američkom tržištu komercijalnih umjetnosti i različitih ukusa. Poglavlja sačinjavaju autobiografski zapisi, transkripti stvarnih ili možda izmišljenih razgovora i kratke lucidne opaske slične onima Oscara Wildea u Zločestim mislima, s čijim likom i djelom Warhol dijeli štošta zajedničko. Ima u ovoj knjizi mnoštvo rasprava o modnim trendovima, atmosferi u restoranima, perikama i tulumskim leptiricama (drag queen). Ima dakle mnogo banalnosti, a odličan je primjer poglavlje Zujanje u ušima, prava apologija ženskom konceptu čišćenja stana i ujedno vrlo duhovito sročena fenomenologija usisavanja, puštanja vode u zahodu i kupanja u kadi.

Filozofija banalnosti

I to je to — od svega navedenog, kao uostalom i od Warholova života i opusa, ne treba činiti nikakvu mistifikaciju ili mumifikaciju. Filozofija Andyja Warhola zapravo je filozofija banalnosti, lišena svakoga dubljeg smisla osim onog čija je svrha skiciranje tipične americane. Ta je banalnost — sastavljena od višesatnog telefonskog razgovora o sredstvima za čišćenje ili tračanja gostiju s jučerašnjeg partyja — upravo to što jest, bez ikakva skrivena smisla. Ukratko, to je knjiga ni o čemu, odnosno o bizarnostima svakidašnjeg života u kojima bezinteresno uživamo — dakako, ako si to financijski ili mentalno možemo dopustiti. Warhol je ideološki otac Seinfelda, a upravo je ta serija pokazala koliko je taj koncept ljudima privlačan (i opet: ne samo Amerikancima). Filozofija u naslovu knjige stoga ipak nije ironijska subverzija ili zafrkancija na račun onih koji će u toj biografiji pokušati naći neke jako duboke misli, jer riječ je o tome da je takva filozofija uistinu svjetonazor prema kojem je Warhol živio i stvarao. Daleko od toga da je banalnost kao koncept osnova Warholova rada — o tome da je ovdje riječ o slučajnu uspjehu i nezasluženoj slavi nema ni govora: izlišno je spominjati kako je riječ o osobi iznimna stvaralačkog potencijala, jer je to već prihvaćeno u povijesti suvremene umjetnosti. Banalnost stoga ne znači i površnost — ona je ponajprije užitak u pripovijedanju o stvarima koje pripadaju mitologiji svakidašnjeg života, o fragmentima koji su zanimljivi upravo zato jer ne tvore homogenu cjelinu i ne nude obvezujući zaključak. Stoga je ovaj autobiografski Uvod u Andyja W. reprodukcija američkog načina života baš kao što su i njegove slike reprodukcije: vješto umnožene priče iz života posložene su u knjizi bez dublje namjere; one su to što jesu, opis čišćenja WC-školjke ili vožnje taksijem, i ništa više od toga. Banalne su poput poznate Campbellove juhe, ali da ih netko nije ispričao, bismo li obratili pozornost na njih? »Likovni umjetnik je osoba koja proizvodi stvari koje ljudima ne trebaju«, kaže Warhol. A što li su tek onda pisci?

Tonči Valentić