Vijenac za hrvatsku književnost

Vijenac za hrvatsku književnost

Bilo je posve razumljivo da je i obnovljena Matica hrvatska željela, pozivajući se na dugu tradiciju, svojim novinama za književnost, umjetnost i znanost dati časno ime »Vijenac«. On je bio od početka zamišljen kao dvotjednik, jer Matica nije mogla izdvojiti dovoljno novca za tjednik. Tako je i danas. Ali i kao dvotjednik, s velikim brojem suradnika, on obavlja časnu dužnost u hrvatskom kulturnom prostoru. Dvije stotine brojeva, od 1993. do 2001. označavaju pravu riznicu tekstova u kojima se zorno ogleda put hrvatske kulture u našim novim prilikama

»Vijenac«, koji je 1869. pokrenula Matica ilirska, danas Matica hrvatska, središnji je književni list (danas kažemo: časopis) hrvatske književnosti i kulture 19. stoljeća. Podnaslov je glasio: Zabavi i pouci. Pojam zabave bio je vrlo širok, jer je ona bila i lijepa književnost i kazalište i sve duhovne djelatnosti vezane za pisanu poruku. Uostalom u Zabavnoj knjižnici Matice hrvatske izašao je najveći broj autorskih knjiga hrvatskih pisaca 19. stoljeća, proze jednako kao i poezije. Riječ list značila je tada ponajprije pismo, osobno pismo. To je značilo da je svaki pretplatnik »Vijenca«, član Matice, dobio svoj list, poruku za sebe od središnje kulturne ustanove svoga naroda, od Matice. Zato je »Vijenac« i tada, a i poslije, svoje čitaoce želio obavijestiti o svim kulturnim zbivanjima u Hrvatskoj: o novim knjigama, o kazališnim predstavama, o radu i djelovanju kulturnih društava i ustanova, posebice Akademije i Matice, ali se osvrtao i na zbivanja u svijetu, posebice slavenskom.

»Vijenac« je utemeljen neposredno nakon što je sklopljena Hrvatsko-ugarska nagodba (1868), kojom se ponovno upozorilo Hrvate da moraju slušati i biti podložni, sada Pešti, kao prije toga Beču. Od davne želje da se ujedini Dalmacija s Hrvatskom i Slavonijom nije bilo ništa, dapače, Hrvatska kao Trojedno Kraljevstvo još je snažnije podijeljena, te se i knjige zagrebačke Matice teško ili nikako šire u Dalmaciji, te je zato tamo trebalo oživiti i poticati rad druge matice, Matice dalmatinske, koja je osnovana 1862. u Zadru i s Maticom hrvatskom će se ujediniti tek 1911.

»Vijenac« je izlazio kao tjednik, te je mogao kulturna zbivanja pratiti ažurno i spremno. Prvi urednik »Vijenca« bio je Đ uro Deželić, koji je uspio privući na suradnju velik broj književnika i znanstvenika. Već od prvoga broja u njemu surađuju August Šenoa, Ivan Zahar, Ivan Dežman. Već samo nastojanje da časopis afirmira stvarne književne vrijednosti, u stihu i prozi, da tiskom objavljuje samo zrele književne tekstove, a ne više amaterske i početničke vježbe, da nametne primat književnog, umjetničkog i suvremenog nad sentimentalnim i staromodnim, velik je odmak od vremena koje mu je prethodilo.

Drugo godište uređuje Ivan Perkovac, koji je još jače uznastojao časopis voditi kao tribinu književnoga stvaralaštva, te tako »Vijenac« postaje stvarno ogledalo književnoga života u Hrvata. Proširio se i krug suradnika te radove u listu objavljuju Franjo Marković, Franjo Ciraki, Lavoslav Vukelić, Adolfo Tkalčević, Josip E. Tomić. Sljedeće godine, 1871, uredništvo je prošireno te je tako omogućena veća kvaliteta književnih i znanstvenih priloga. Godine 1873. u uredništvu su Andrija Palmović, Đ uro Arnold i Rikard Jorgovanić. Time se »Vijenac« otvorio ne samo čitateljstvu nego i svim mlađim i starijim književnicima i stvaraocima.

Zlatno razdoblje »Vijenca« nastaje kad je urednikom postao August Šenoa (1874). To je razdoblje oživljavanja i djelovanja Matice, kad ona mijenja i ime te stvarno i imenom postaje Matica hrvatska. Iako od tada »Vijenac« ne izlazi kao Matičino glasilo, nego mu je vlasnikom i nakladnikom Dionička tiskara, u kojoj se list tiska, Matica i dalje bdije nad listom i njegovom sudbinom, njezini su članovi pretplatnici lista te od njihove pretplate uglavnom i ovisi izlaženje lista. Sve što se događalo u Matici našlo je odjeka na stranicama »Vijenca«. August Šenoa i prije je radio u redakciji lista, ali posao urednika prihvatio je nerado, i teška srca, a o svojim osjećajima tada, kad preuzima uredništvo »Vijenca«, pisao je Franji Markoviću: »Od Nove godine primit ću ja uredništvo (»Vienca«), skupit ću što je ostalo naše vojske i što ima novaka. Sad se bijem uz slabu pomoći moram svoje noći — premda satrven i boležljiv — žrtvovati, da ne bude sramote pred svijetom. Nu ako si mi prijatelj, pomisli, da je Perkovac, Preradović, da je Ivan (Dežman) umro, kako je stražmeštru, kad mora voditi pukovniju, jer mu general, pukovnik, kapetan u bitci padoše, kad ima u svojoj četi samo novake. Svijet se ovdje ljulja u neradu; ono malo kapljica, što daješ općinstvu, moraš mukom isprešati od mlade i stare gospode. Lijepa ptica poezija kanda gubi svoje perje, a meni se čini da sam izmetač hrvatskoga Olimpa.«

Ono što je bila želja tadašnjih urednika, da naime »Vijenac« bude tribina umjetničke književnosti, to je postigao Šenoa te je »Vijenac« postao središnji književni list, oko kojega se okupljaju svi koji u književnosti nešto znače. Biti objavljen u »Vijencu« značilo je ući u posvećeni krug književnosti. Strogost se isplatila i listu i suradnicima. Ustrajavanje na suvremenosti i prirodnosti postalo je pravilo od kojega Šenoa nije odstupao. Kao pobornik realizma u književnosti, Šenoa je okrenuo i novu stranicu u izboru književnih uzora, upozorivši na visoke domete francuske književnosti, smatrajući da će naše čitateljstvo lakše prihvatiti način romanske (francuske i talijanske) pripovjedne tradicije: »Naš svijet ne ljubi dugih refleksija (...) i po svome je karakteru bliži Francuzima nego Nijemcima«, njegove su riječi. U »Vijencu« za njegova uredničkog mandata, sve do njegove smrti, surađuju gotovo svi hrvatski pisci, bez obzira na svoja politička ili ideološka uvjerenja. »Vijenac« postaje zrcalo i književnoga stvaralaštva i književno-kritičke misli. I popularizacija znanosti odvija se na stranicama »Vijenca«.

Nakon Šenoine smrti (1881) »Vijenac« »miljenče pokojnikovo« ostaje stvarno »ubogo sirotanče«, jer nitko tada nije mogao zamijeniti Šenou ni kao književnoga stvaraoca, ni kao kritičara, ni kao književnog pedagoga, ni kao organizatora — urednika književnoga lista. Urednici koji su vodili »Vijenac« nakon Šenoine smrti bili su: Fran Folnegović, Vjekoslav Klaić, Josip Pasarić, Bartol Inhof, Jovan Hranilović, Đ uro Arnold, Stjepan Bosanac i Milan Šenoa. U sukobu starih i mladih stradao je i »Vijenac«. Iako ga je Matica ponovno uzela pod svoje okrilje, iako je bio dobro opremljen, »Vijenac« od 1901. do kraja 1903. završavao je svoju slavnu prošlost, jer nije mogao naći svježe krvi za svoju obnovu, i svoju budućnost. Druga su vremena već bila na pomolu. Posljednje XXXV. godište uredili su Ksaver Š. Gjalski i Milivoj Dežman-Ivanov. Oni su izdali 24 broja. Časopis je bio veoma luksuzan: osim književnih i esejističkih tekstova u njemu je bilo 168 slika, 17 portreta, 78 ilustracija, 44 table umjetničkih priloga. Matica je uložila golem kapital u časopis — 8 000 kruna, ali rezultat je bio slab, i »Vijenac« je ugašen.

Unatoč tom lošem iskustvu, već samo ime »Vijenac« ponukalo je uredništvo »Obzora« da 1910. pokrene ponovno »Vijenac« kao mjesečnik. Uređivao ga je Vladimir Lunaček, izdržao je do 1913. godine. Iako Obzorov »Vijenac« nije želio biti suprotstavljen »Savremeniku«, koji je izdavalo Društvo hrvatskih književnika, nego je želio publici pružiti prikladnu i zabavnu lektiru, to jest na svojim stranicama tiskati romane, novele i pjesme, ponajprije najboljih hrvatskih i stranih pisaca — on je to tek djelomično uspio. U njemu surađuju brojni književnici: Dragutin Domjanić, Fran Galović, Josip Kosor, A. G. Matoš.

I treći put slavno je ime najstarijega i najboljega književnog časopisa 19. stoljeća, a to je »Vijenac«, ponukalo grupu književnika oko Ferde Nikolića i Franje Jelašića da pokušaju oko časopisa slavna imena okupiti hrvatske književnike. Njihov je »Vijenac« počeo veoma ambiciozno, kao tjednik, nastavio kao polumjesečnik, završivši kao mjesečnik — od 1923. do 1928. I taj je »Vijenac« okupio lijep broj književnih stvaralaca od ugleda i imena: Frano Alfirević, Slavko Batušić, August Cesarec, Josip Kosor, Josip Kulundžić, Vladimir Nazor, Nikola Šop. Bio je okrenut posebice slavenskim književnostima, te su u njemu surađivali i neki slovenski i srpski pisci. Kad je on prestao izlaziti, pokrenuta je u Matici hrvatskoj »Hrvatska revija«, oko koje su se uspješno okupili književnici bez obzira na ideološka i književna uvjerenja.

Još je jedan »Vijenac« niknuo na hrvatskoj književnoj njivi — u ratnoj 1944, i to kao mjesečnik, u nakladi HIBZ-a. Uređivao ga je Julije Benešić, i okupio oko lista znatan broj građanski orijentiranih pisaca (Tin Ujević, Dobriša Cesarić, Gustav Krklec), onih istih kojima su izlazile knjige u Hrvatskom bibliografskom zavodu. Izašlo je deset brojeva u šest svezaka. Završetak rata, prestanak rada u HIBZ-u, ugasio je i taj »Vijenac«.

Bilo je posve razumljivo da je i obnovljena Matica hrvatska željela, pozivajući se na dugu tradiciju, svojim novinama za književnost, umjetnost i znanost dati časno ime »Vijenac«. On je bio od početka zamišljen kao dvotjednik, jer Matica nije mogla izdvojiti dovoljno novca za tjednik. Tako je i danas. Ali i kao dvotjednik, s velikim brojem suradnika, on obavlja časnu dužnost u hrvatskom kulturnom prostoru. Dvije stotine brojeva, od 1993. do 2001. označavaju pravu riznicu tekstova u kojima se zorno ogleda put hrvatske kulture u našim novim prilikama. »Vijenac« kao otvorena tribina svjedoči o putu hrvatske književnosti, umjetnosti i znanosti. Urednici, suradnici i čitatelji u njemu vide svoj list, poruku koju razumiju i koja ih udružuje u zajedničkom radu i promišljanju vremena u kojem živimo i u kojemu nam je djelovati.

Josip Bratulić