Verdi je zaslužio više

Verdi je zaslužio više

Ono što je Shakespeare za dramsku umjetnost, to je Verdi za operu. Obilježavanje Verdijeve godine nije stoga samo gesta poštovanja prema umjetniku iz 19. stoljeća koji je u svoje vrijeme pisao glazbu, a mi je još i danas slušamo. Ova je godina trebala biti otvoreni izazov glazbenoga kazališta, pa čak i provokacija onoga što je vrijednost u Verdijevu kazalištu

Na osnovi putovanja i onoga što ste pratili putem medija, koji su bili vrhunci obilježavanja Verdijeve godine u Europi i svijetu?

— Teško je odlučiti se za jednu koncepciju, jer je doista bilo zanimljivih ideja. Najveći spektakl ove godine dogodio se u Parmi. Nije bila riječ o najvećem umjetničkom dostignuću, ali svakako o najvećem medijskom događaju, koji je prenosilo najviše televizijskih postaja u svijetu. Bio je to koncert koji je pripremio talijanski producent Mario Dradi, čovjek koji je realizirao i prvi nastup trojice tenora u Rimu, događaj nakon kojega se definitivno promijenio odnos javnosti, tržišta i medija prema operi. U Parmi, u tri sata programa pod naslovom Verdi 100, u izvedbi dvadesetak opernih umjetnika, među kojima su bile zvijezde kao Domingo, Cura, Carreras, Nucci, Raimondi... s orkestrom Maggio musicale Fiorentino, velikim zborom Verdi i pod dirigentskim vodstvom Zubina Mehte, čuo se u odlomcima gotovo cijeli opus Giuseppea Verdija. Trinaest reprezentativnih naslova u kronologiji od uspjeha od Nabucca iz 1842. do Falstaffa iz 1893. godine i završne fuge s jasnom porukom Sve je na svijetu tek šala. Posebnu su draž koncertu dali umjetnici koji su između glazbenih brojeva i nastupa kolega čitali citate iz Verdijevih pisama, njegovih suvremenika i kritičara — i tako riječju, a ne samo glazbom, predstavili veličanstven životni i umjetnički put slavnog maestra. U Parmi se dogodio spektakl velikih brojeva, kakav svijet danas voli. U Milanu i Beču — a ističem dva europska grada posebno vezana uz Verdijevo stvaralaštvo, jer je u jednome započela njegova skladateljska karijera, a u drugome je doživio prvi internacionalni uspjeh — tom su majstoru posvetili velik dio cjelokupnoga repertoara. Verdi je u Beču dirigirao Nabucca 1843, Donizetti je tu dirigirao njegova Ernanija, a kruna Verdijeva uspjeha u tom gradu bilo je odličje koje je 1875. u doba izvedbi Requiema, primio od Franje Josipa, cara protiv kojeg se na svoj način borio za austrijske okupacije Italije. Beč je Verdija ove godine slavio prigodnim festivalom od 8. do 31. siječnja, i to svakodnevnim uprizorenjima trinaest različitih opera. Don Carlosa je dirigirao i Vjekoslav Šutej. Milanska Scala nije Verdiju posvetila gotovo sve dane jednog mjeseca, nego cijelu sezonu. Uz njegov opus odlučila je slaviti i talijansko operno kazalište u cjelini. Ove se godine u Milanu, naime, ne može gledati ništa što nije talijansko. Uz Verdija kao kralja tu su i djela moćne gomile: Rossinija, Bellinija, Donizettija i Puccinija. Prava apoteoza talijanske opere završava u prosincu s operom Otello u interpretaciji Placida Dominga. U Milanu je Verdijeva Trubadura dirigirao i Nikša Bareza.

Spomenuli ste najdraži spektakl, no koja vam se opera najviše svidjela u umjetničkom smislu i zašto?

— Ove sam godine prvi put uživo čuo operu Simone Boccanegra u Parmi. Dirigirao je Claudio Abbado. Postoje neke opere koje vas uistinu pogode. Do Simonea, meni su najdraže Verdijeve opere, i to iz posve subjektivnih razloga, bile: Rigoletto, zbog Vladimira Ruždjaka i Traviata zbog moje mame Nade Ruždjak. Zašto da tu ljubav tajim? Sada vam mogu reći da mi je barem jednako draga i opera Simone Boccanegra. U Parmi sam, naime, prvi put nakon mnogo vremena izašao slomljen iz kazališta zbog onoga što sam čuo i vidio. Abbadova interpretacija, atmosfera koju je ostvario i upravo savršeno poklonstvo glazbenoj drami — bio je to Verdi kakva još nisam znao. U dugom pianissimu i u zamračenoj pozornici na kraju predstave nestaju svi protagonisti. Teško je reći koliko je trajala tišina u gledalištu kad je sve zamrlo. Trebalo je vremena da se svi osvijestimo, a onda je započela euforija kojoj nije bilo kraja. Bila je to operna izvedba nakon koje ne osjećate samo intelektualni ili emotivni, nego gotovo i tjelesni užitak.

Koliko ste pratili način na koji je Verdi bio obilježen u Hrvatskoj i možete li komentirati splitskog Attilu, riječki Krabuljni ples i Don Carlosa, osječki program, zagrebačku premijernu Traviatu i zagrebačke izvedbe Verdijevih djela?

— Može biti uistinu teško govoriti o našem kazalištu i uspoređivati ga sa svijetom. Naučili smo prije svakog odgovora prvo se ispričavati nedostatkom novca ili uopće razlikama u uvjetima rada. Ipak nisam siguran čega ima manje u našim glazbenim sredinama — novca ili hrabrosti, volje pa i strasti s kojom bi trebalo raditi. Što nam otkriva Verdijev repertoar na hrvatskim pozornicama? I Rijeka i Split dali su dvije premijere. Uz nezaobilaznog Rigoletta, uprizoruje se za nas nov Attila i veliki Don Carlos. Neupitni su ovdje i trud i promišljanje programa. Ali onda slijedi premijerno uprizorenje jednog Verdijeva djela, Krabuljnog plesa, i u Osijeku i Rijeci, u dvije različite podjele i inscenacije. Je li i to potvrda našega bogatstva i moći ili nečeg drugog? Zagreb se predstavlja samo jednom Verdijevom premijerom, i to Traviatom, u interpretaciji mlade generacije umjetnika. Premijera je najavljena za središnji datum Verdijeve obljetnice, 27. siječnja, ali je pomaknuta zbog očigledno važnije dramske predstave. I druga Verdijeva premijera, Simona Boccanegra, pomiče se, i to čak na sljedeću godinu. Zagreb daje prednost Borisu Godunovu Musorgskog i Puccinijevu Triptihu, koji postaje Diptih jer se i jednočinka Plašt pomiče na sljedeću godinu.

Verdi je ipak zaslužio više. Posebno kada govorimo o izvedbama i uprizorenjima nekih spomenutih, a osobito starijih repertoarnih predstava. Ono što je Shakespeare za dramsku umjetnost, to je Verdi za operu. Obilježavanje Verdijeve godine nije stoga samo gesta poštovanja prema jednom umjetniku iz 19. stoljeća koji je u svoje vrijeme pisao glazbu, a mi je još i danas slušamo. Ova je godina trebala biti otvoreni izazov glazbenoga kazališta, pa čak i provokacija onoga što je vrijednost u Verdijevu kazalištu. Nisu li izazov i provokacija neodvojivi od Verdijeva stvaralaštva? Kome je on to želio ugoditi, kome se dodvoriti žestinom i snagom svojih djela, koja su u erupcijama osvajala svijet? Pojava svake njegove opere bila je novost u glazbenom kazalištu. Verdi — naš suvremenik, parafrazirajmo jednog šekspirologa, nije umiven i drag, nego silovit i uzbudljiv. A za to se u kazalištu hoće više od pokorna rukoljuba slavnom maestru.

Zanimljivo da su u našem kazalištu redatelji vrlo skloni modernim interpretacijama klasika, dok je u operi to prava rijetkost.

— Biti moderan ili raditi suvremeno kazalište ne znači samo promijeniti kostime i scenografiju, stvoriti neki bizarni okvir za već dobro poznatu priču kojoj je tradicija davno odredila sve parametre. Biti moderan može se i u povijesnim kostimima i realističkoj scenografiji, premda su meni uvijek zanimljivija iskoračenja, jer volim promjene i iskušavanja. Žao mi je što ih u nas nema više. Biti moderan znači pobijediti maniru. A naša operna manira često je stara gotovo koliko i opera. Naši pjevači još vole lamatati rukama, hvatati se za srce i padati na koljena. Sve prema propisima starih glumačkih udžbenika. Crtežima se u 19. stoljeću određivalo kako se na sceni valja postaviti, propisivao se položaj ruku, glave, koliko treba raskolačiti oči da bi se izrazila tjelesna ili duševna bol, ushit ili apatija. Taj katalog gesta i taj patos još je živ na opernim pozornicama. Kad on u potpunosti iščezne, a neki redatelji u nas ipak rade na tome, neće se više ni svakojake intervencije, kao što su primjerice smještanje Mozartova Don Giovannija u crnački harlem ili Verdijeva Rigoletta u sredinu narkomafije, doživljavati kao nasilje nad operom. Lažna patetika konzervativnog duha mnogo je veće nasilje od toga. Opera nije umjetnost 19. stoljeća ili onih prije, nego umjetnost 21. stoljeća.

Kakva je vaša vizija televizijskog programa ozbiljne glazbe, što biste željeli, a još niste u mogućnosti ostvariti?

— Bit ću kratak, premda prema nekim pravilnicima u kući u kojoj radim ne bih smio reći ni toliko. Otkako je ukinuta redakcija ozbiljne glazbe, smanjen je broj termina emitiranja i proizvodnje programa umjetničke glazbe. Sada nisu više toliko u pitanju moje želje, koliko i sam program. Kupuju se istina odlične strane emisije, ali domaće produkcije ima premalo. Nema novca? Upravo tu počinje moja vizija — boriti se, imati volje i strasti ne prihvatiti nedostatak novca kao alibi, ali i upornošću i radom pokušati pobijediti sve one koji ograničavaju sredstva tom programu, a umjetničku glazbu žele svesti na nekoliko međutaka televizijskog programa.

Razgovarala Marijana Lisjak