Upornost koja se isplati

Upornost koja se isplati

Hrvatski šansonijeri — osim rijetkih iznimaka — lišeni su nažalost stalne glazbene scene ili nekih manjih kazališta i lokala gdje bi češće i sustavnije mogli prezentirati svoje novitete, ili na kojima bi se mogli profilirati neki novi autori i trendovi, a bez straha da budu nemilosrdno odbačeni od pretenciozne elite, koja dominira razmaženim svijetom naše zabavnoglazbene estrade

Obogaćen za nekolicinu izvrsnih inozemnih šansonijera, ali nažalost lišen nekih ozbiljnih i vrlo kvalitetnih hrvatskih autorica/autora (Lada Kos, Ivica Percl), ovogodišnji četvrti međunarodni festival šansone Chansonfest 2001 opravdao je napore organizatora i onu za održavanje festivala nužnu pomoć — financijsku i menedžersku, nekolicine inozemnih veleposlanstava i kulturnih instituta situiranih u Zagrebu, te ostalih sponzora, da su u dva listopadska dana pozornicom Gavelle prodefilirala šarolika i dijelom nova imena ove zabavnoglazbene vrste, koja će uvijek naći svoje vjerne poklonike.

Zagrebačka šansonijerska scena i neki od njezinih protagonista još se nadahnjuju slavnim šezdesetim godinama, kada je zagrebačka šansona dosegnula vrhunac u sprezi pjesnika, skladatelja i interpretatora te ponekih već tada, kao i u godinama što su slijedile, formiranih, precizno iscizeliranih i prepoznatljivih kantautora, kada je u nekim svojim segmentima bila ravnopravna dosezima europske šansone toga vremena. S druge pak strane, zemlje kao što su Francuska — kolijevka pučke i artističke šansone, ali i Poljska, Češka... slijede liniju razvoja koja uspješno korespondira sa suvremenošću (pa čak i kada interpretiraju klasike poput Bertolda Brechta i Kurta Weilla), a njegovanje autentičnog šansonijerskog izričaja — iako ni tamo više nije tako često kao što je to bilo nekada — daleko je suptilnije i inovativnije u uspješnom dijalogu s glazbenim stvaralaštvom današnjice.

Sjajni gosti

To se dalo itekako dobro zapaziti u gostujućih umjetnika, koji na vrlo uspješan način spajaju glumački i vokalni izričaj; glumca, pjevača, komičara, pjesnika i ljudskog bića sve u jednoj osobi — obdarenoj sjajnim vokalnim i interpretativnim mogućnostima s vrlo zanimljivom glazbenom pratnjom. Bilo da je riječ o bliskosti svijetu mjuzikla, kakvi su naprimjer češki šansonijer Igor Šebo, jedini muški predstavnik toga žanra na češkoj pop-sceni, kako je predstavljen publici, ili sjajna — intrigantna, nekonvencionalna, temperamentna i dojmljiva Elzbieta Okupska, koja je publiku s pravom digla na noge, ili o profinjenom svijetu kazališnih scena intimističkog ugođaja, kakva je mlada šansonijerka iz Francuske Corine Milian, svi oni dokazuju uspješnost nove formule šansone i njezine komunikativnosti namijenjene široku krugu publike istančana ali i manje zahtjevna ukusa.

Hrvatski šansonijeri — osim rijetkih iznimaka — lišeni su nažalost stalne glazbene scene ili nekih manjih kazališta i lokala gdje bi češće i sustavnije mogli prezentirati svoje novitete, ili na kojima bi se mogli profilirati neki novi autori i trendovi, a bez straha da budu nemilosrdno odbačeni od pretenciozne elite, koja dominira razmaženim svijetom naše zabavnoglazbene estrade. Tako se s nekima od njih susrećemo samo jednom godišnje na Chansonfestu, koji se sada održava srećom već četvrtu godinu zaredom dajući nam lažnu sliku da neka šansonijerska scena u nas ipak postoji. Neki od autora češće se pojavljuju na sceni suvremene etnoglazbe u ležernoj sprezi sa jazzom (profinjena Lidija Bajuk uz klavirsku pratnju Matije Dedića), neki drugi uglavnom pjevaju na ulici, neki ponajprije glume u kazalištu (spretni i otkačeni Božidar Alić)..., a tek sasvim rijetko održi se solistički šansonijerski koncert, ili izdaju specijalizirani CD-i, uglavnom u maloj nakladi, ali obično zanimljiva i pomno profilirana ugođaja (na primjer, uvijek sebi vjerni i dosljedno ozbiljni u pristupu, Arsen Dedić, Ibrica Jusić...), a neke autore s blagonaklonošću susrećemo barem jednom na godinu na ovakvim festivalima, kao primjerice jednostavna i nenametljiva Hrvoja Handla te publici sklona, ležerna i dopadljiva Hrvoja Hegedušića. Sve je to dakako premalo, i za njih i za nas. Koliko je važno nastupanje i provjeravanje vlastite kvalitete pred publikom, pokazuje izvrsna slovenska pjevačica i glumica Vita Mavrič, koja — poput svojih poljskih kolegica — ima iza sebe bezbroj scenskih nastupa, a od 1994. vodi i prvu slovensku kabaretsku scenu, vlastiti Café Teater u Ljubljani, te je suvereno ostvarila temperamentan nastup u Zagrebu.

Corine Milian

U organizaciji predanoga Francuskog instituta na Chansonfestu je ove godine nastupila nama nepoznata pjevačica Corine Milian. Nakon koncerta u Varaždinu i Osijeku (17. i 18. listopada), za nju je bio rezerviran dio solističkog nastupa u okviru prve večeri festivala, a s jednom pjesmom nastupila je i na subotnjoj Večeri novih šansona te je potom otputovala u Dubrovnik, Split i Rijeku zaokružiti svoju hrvatsku turneju. Corine Milian pjevačica je iznimnih glasovnih kvaliteta, autorica tekstova, skladateljica i interpretkinja vlastitih pjesama, tipična sljedbenica francuske artističke šansone, u kojoj riječ ima najvažniju ulogu, ali jednako tako i kretanje scenom profinjena ugođaja, što još povećava dojmljivost i toplinu njezina pjesničkog iskaza. Milian ima iza sebe bogatu scensku karijeru. Započela ju je kao rock-basistica, a potom završila Konzervatorij za glazbu, studij muzikologije i Školu za šansonu u Parizu. Dobitnica je više nagrada: Grand Prix 1990; Chorus 92; Trofej Radio France, 1991; Sélection Prix Felix Leclerc 1999. Njezin profesionalni scenski život doista je impresivan, oko 280 nastupa i koncerata na dvadesetak festivala u Francuskoj i Europi, u trinaest kazališnih kuća, desetak najuglednijih koncertnih dvorana i brojnih kabareta, u radijskim i televizijskim programima. Riječju, umjetnica koja uspijeva živjeti od svojega rada, kojemu je u potpunosti posvećena, poput Elzbiete Okupske i Marie Mayer, također dobitnica brojnih uglednih nagrada, ili Igora Šeba, naših ovogodišnjih gostiju, koji su nam — kako je to na domjenku lijepo rekao Zvonko Špišić, očitali lekciju što to danas znači ozbiljno se baviti šansonom u sredini koja priznaje i njeguje tu vrstu umjetnosti, što je u nas prepušteno snalaženju pojedinaca ili u rukama nekolicine zaljubljenika i entuzijasta koji se ponekad čak ni međusobno dovoljno ne uvažavaju. Naravno, na našu i njihovu štetu.

Nada Vrkljan-Križić