U znaku Mutija

U znaku Mutija

Engleski časopis »Opera« razlikuje se od sličnih tiskovina po specifičnom, malom A5 formatu. Utemeljio ga je grof od Harewooda, bratić kraljice Elizabete, i upravo mu teče 52. godište. Časopis je mjesečnik, a između kolovoškog i rujanskog izdanja pojavljuje se specijalno, trinaesto, festivalsko izdanje. Paginacija se nastavlja iz broja u broj pojedinog godišta. Po svršetku godišta izdaje se indeks s popisom imena umjetnika, suradnika, gradova, produkcija i sl.

»Opera« se odlikuje postojanom koncepcijom. Kritike se godinama objavljuju u dva bloka. Rubriku Opera širom svijeta više zanimaju kritike i prikazi nacionalnih djela u pojedinim zemljama, praizvedbe, izvedbe nepoznatih ili manje znanih opera, ili iznimna ostvarenja standardnog repertoara, od osvrta na izvedbe željeznog repertoara. Ovdje se povremeno susreću osvrti na operna zbivanja u Hrvatskoj. Rubrika Britanski operni dnevnik jednaku pozornost pridaje radu najpoznatijih britanskih opernih kazališta kao što su Kraljevska opera Covent Garden, Engleska nacionalna opera ili Glyndebourneski festival, kao i manjim kazalištima, velikom broju putujućih družina te studentskim produkcijama. Posljednji dio časopisa ispunjaju prikazi televizijskih produkcija, diskografskih izdanja i oglasi.

Sjećanje na Ginu Cignu

Zadnji broj »Opere« za listopad 2001. u redovitoj rubrici nekrologa izvještava o smrti poznate talijanske sopranistice Gine Cigna koja je umrla u sto prvoj godini u Milanu. Afirmirala se dvadesetih godina 20. stoljaće nastupima u Scali pod ravnanjem Artura Toscaninija. Ulogu Puccinijeve Toske studirala je s prvom interpretkinjom Haricleom Darclée. Bila je poznata Turandot, koju je pjevala gotovo petsto puta, Norma, Aida, Gioconda, a nastupala je i u mnogim Verdijevim, Puccinijevi, i Mozartovim operama. Pjevala je u Metropolitanu, Covent Gardenu, bila omiljena u cijeloj Italiji.

Opernu karijeru Gina Cigna prekinula je 1948. nakon automobilske nesreće u kojoj je na nju pao i udario je suputnik u autu, pa je slomila rebra. Putovala je u Vicenzu na predstavu Toske. Nastavila je putovanje i započela predstavu, ali je tijekom trećega čina doživjela blaži srčani udar. Nakon toga događaja odlučila je više ne nastupati na opernoj pozornici. S velikim žarom posvetila se pedagoškom radu.

»Opera« izvještava i o smrti poznatoga švicarskog dirigenta Petera Maaga u osamdeset prvoj godini u Veroni. Izvodio je opsežan operni i koncertni repertoar, nastupao u vodećim opernim kućama i koncertnim dvoranama, snimao ploče.

Nekoliko stranica »Opere« ispunjene su programima opernih kuća s datumima predstava i podjelama uloga, pregledima repertoara i kratkim, blic-vijestima (u rubrikama Čuli smo... i Spotlight) o svemu što se događa. U ovom broju nema uobičajnog uvodnika glavnog urednika. Nakon dugogodišnjih urednika Harolda Rosenthala i Rodneya Milnesa odnedavno to je John Allison.

Razgovor s Mutijem

Središnji dio listopadskog broja »Opere« pripada velikom razgovoru Andrewa Clarka s glazbenim ravnateljem Scale Riccardom Mutijem pod naslovom Skladatelj za budućnost, u povodu Verdijeve godine. Mutijev prvi Verdi što ga je dirigirao bila je opera Razbojnici 1969. u Firenci. Dirigirao je sve osim Luise Miller koja je jedina Verdijeva zrela opera što ga ne zanima, Stiffelija, kojeg još nije studirao i Simonea Boccanegre, koji ga očekuje.

Na početku razgovora Riccardo Muti otkriva zašto popularne trilogije nije bilo četvrt stoljeća na Scalinu repertoaru. Kada je on nastupio 1986. godine, rekao je kako će pokušati postaviti Traviatu, Rigoletta i Trubadura, ali da ništa ne obećava. Naime, kreacija Marije Callas u Traviati toliko je obilježila razdoblje da tzv. loggionisti — sveti čuvari tradicije talijanske opere — to ne mogu zaboraviti niti oprostiti drugim interpretima što ne mogu dosegnuti takvu razinu. Muti se upustio u potragu za mladim pjevačima koji će izgledom moći realistično predstaviti likove koje tumače i bespogovorno slijediti njegove glazbene zahtjeve. Otvorio je sve tradicionalne skokove i odbacio visoke tonove kojima su se pjevači isticali na kraju arija, praksu za koju vjeruje da je suprotna duhu djela i slovu partiture. Premijera Traviate 1990. lansirala je do tada nepoznate zvijezde Tizianu Fabbricini i Roberta Alagnu, Rigoletto 1994. pored Alagne i veterana Renata Brusona sopranisticu Andreu Rost, a Trubadur prošle sezone Barbaru Frittoli i Salvatorea Licitru u alternaciji s Janezom Lotričem. Ove godine Mutija na tradicionalni dan otvaranja Scaline sezone 7. prosinca očekuje premijera Otella.

Verdijanski naglasak

Riccardo Muti smatra da bit Verdijeve godine nije u novom i stalnom izvođenju njegovih opera jer se one ionako stalno i svagdje izvode. Bit je, po njemu, prodrijeti u srž toga skladatelja. Kao što se promijenio pristup u izvođenju Bachove, Händelove ili Mozartove glazbe, koja se danas više ne svira kao prije pola stoljeća, treba promijeniti pristup Verdiju. Verdi koji je skladao Oberta 1839. nije isti Verdi koji je skladao Otella 1887. Treba voditi računa o orkestru, koji u vrijeme njegovih početaka još nije bio u kazališnoj rupi, nego na razini partera, odnosno gotovo na razini pozornice, i o glazbalima kojih su tehničke mogućnosti znatno porasle u pola stoljeća maestrova stvaranja. Scala, koja će potkraj ove godine zatvoriti vrata na dvije godine radi preuređenja, unatoč ekspanzivnoj internacionalizaciji operne umjetnosti, i dalje ostaje arbitar stila talijanske romantične opere. Muti smatra da za Verdija nije najvažniji verdijanski glas jer to — po njemu — ne postoji, nego verdijevski naglasak — un accento verdiano. Za ostvarenje čistoga stila od presudne je važnosti način pjevanja riječi jer su one u Verdija mnogo važnije nego u Bellinija, Donizettija ili skladatelja prije i oko njega. Svaka je riječ u Verdija kao Michelangelova skulptura.

Riccardo Muti izazvao je svojim stajalištima mnoge prijepore među pjevačima, dirigentima i publikom. On drži da je Verdi skladatelj za budućnost, a Scalini pjevači i glazbenici pioniri Verdijeve renesanse današnjice. »Možda nismo otkrili svu istinu, ali barem dio jesmo«, zaključuje Muti svoj razgovor u »Operi«.

Davor Schopf