Televizijske asocijacije

Čitam izvrsnu, iscrpnu dokumentarnu knjigu Nikole Vončine RTV Zagreb 1959-1964. (Prilozi za povijest radija i televizije u Hrvatskoj), koja je ugledala svjetlo dana u jubilarnoj medijskoj godini, kada zagrebački radio slavi sedamdeset pet, a njegova mlađa elektronska sestra televizija četrdeset pet godina emitiranja. Ne znam zašto, ali prvo što mi pada na pamet poznata je šala o prvim riječima spikera televizijskog dnevnika u 19 i 30: »Dobra večer, druže Bakariću!« Drug Bakarić bio je u ono vrijeme, 1956, jedini vlasnik televizora u Hrvatskoj. Se non e vero, e ben trovato... Ako nije istina, dobro je izmišljeno. U ono je vrijeme bio aktualan vic: U mercedesima se zapravo vozi narod preko svojih političkih predstavnika. A ulicu ste mogli prijeći, dok su se državnici u mercedesima vozili u prolazu, a narodna milicija i masa naroda s obiju strana ulice blokirali svaki prijelaz — jedino uz pomoć dosjetljivosti. Nakon što vas je milicajac zaustavio, šapnuli ste mu na uho: Ja sam Drucker. Pa što onda ako si druker, rekao bi milicajac prijeteći.. A vi biste slavodobitno dodali »Drucker... sa C K... Nato bi milicajac salutirao i razmičući narod pomogao Druckeru da prijeđe na drugu stranu ulice.

Prvi programi

Godine 1956, kada je zagrebački televizijski studio prvi u bivšoj Jugoslaviji počeo emitirati program i užurbano, gotovo u tajnosti obavljao potrebne tehničke radnje da bi preduhitrio Beograd, bilo je u Hrvatskoj tek nekoliko televizora za probrane, povlaštene gledatelje. Jedan je instaliran u predvorju okrugle dvorane u Jurišićevoj ulici, koja je bila pretvorena u improvizirani studio. Sjećam se, u gledalištu je bilo petnaestak ljudi iz kulturno-političkog života Zagreba, na čelu s tadašnjim direktorom RTV-a, bivšim generalom Ivanom Šiblom, poznatu po duhovitosti, ironiji i autoironiji. Flegmatičnom artikulacijom i slavonskom akcentuacijom govorio bi: »Na posao odlazim sve ranije, bojim se da ću jedoga dana na stepenicama susresti samoga sebe«.

Bobi Marotti je u dječjoj emisiji, mislim da se zvala Partizansko sijelo evocirao sjećanja iz partizana i recitirao dječjoj publici Ćopićevu pjesmu O puško moja, o torbo ti! — što je Šibl komentirao: »Onaj Bobi Marotti bio je u partizanima glumac, kada se trebalo boriti, onda je glumio, a sada u miru, kada treba glumiti, sada se bori.« Inače, Marotti se proslavio sedamdesetih godina u televizijskoj dječjoj emisiji Dvanaest slavnih replikom koju je svako malo ponavljao. Svaki put skinuo bi pusteni šešir s glave i pozdravljajući djecu rekao bi s klaunovskom intonacijom: Problema nema! I djeca su uživala i smijala se. Bobi Marotti i njegovo Problema nema postali su popularni i među starijom televizijskom publikom, pa su gledatelji na ulici pozdravljali sa Problema nema. No Bobi je imao problema kada je igrao Svidrigajlova u Zločinu i kazni Dostojevskoga u režiji Božidara Violića u Gavelli (Svidrigajlov, pijanica, bludnik, hedonist bila je jedna od najboljih Marottijevih uloga). Svidrigajlovu bi, naime, iz gledališta doviknuli: problema nema.

Telefikacija

Tada, sedamdesetih godina, u iluziji ekonomskog prosperiteta telefikacija je kulminirala; televizori su se naveliko kupovali na otplatu, i u gotovini. Televizorom se potvrđivao građanski status. Dok je prema statistici, što možemo pročitati u Vončininoj knjizi, selo bilo sve više radioficirano, u gradu je enormno porastao broj televizijskih kutija. Antene i kojekakve satelitske rašlje iznad krovova zgrada šiknule su u nebo. Svaka sindikalna podružnica, vrtić, omladinska organizacija morala je imati televizor za potrebe članstva. I mi u Gavelli, u društvenoj prostoriji, imali smo sindikalni televizor, u koji se kao pod hipnozom buljilo netremice i prije predstave i za vrijeme stanke i nakon predstave. Pandorinu kutiju olovnih slova zamijenila je čarobna televizijska kutija pokretnih, titrajućih slika, zasjenjujući film, radio i kazalište. Uspostavila je dominaciju slike nad riječju, uvukla se u domove, u senzibilitet ljudi, u krvotok pretvarajući svoje konzumente u televizijske ovisnike, bivše ratnike u ubirače TV-pretplate, svijet u globalno selo, česte pojave na ekranu u medijske ličnosti, zbilju u medijsku zbilju, osamljenika u gomili masovnog televizijskog potrošača.

U Šoljanovoj videoigri za eksperimentalni televizijski program Događaj, parodirajući televiziju i eksperimentalni program pojavljuje se u jednom kadru radnica Dragica Jazbec u svojem skromnom domu okružena što većom što manjom djecom i pozadinskim mužem, preobrazivši se iz TV-konzumenta zajedno sa što manjom i što većom djecom i pozadinskiom mužem u medijsku pojavu na TV-ekranu. Dragica Jazbec odgovara na pitanje spikera: »Em se razme da se nikaj ne događa kad ni na telki. Nemam ja vremena da vidim kaj se zbiljam događa. Kad to ne vidim na televiziji, to kak da ni bilo...« Dragica Jazbec, koja televizoru tepa kao kućnom ljubimcu telka, s tom razlikom što ona ne šeće svoju telku, nego telka šeće nju po TV-kanalima i TV-slikama zajedno sa što manjom i što većom djecom i pozadinskim mužem, tipični je predstavnik milijunskog TV-gledališta kojemu je televizija (elektronski Foma Fomić, kako ju je zlobno nazvao Ranko Marinković) nametnula sliku stvarnosti, zamjenjujući samu zbilju njezinom TV-slikom. Pred kojom anakroni pojedinac koji se kune da u njegov dom televizija neće ući dok je živ nalikuje na suvremeni pandan Čehovljeva Čovjeka u futroli. Susreo sam bio davno jednoga takva čovjeka koji je vrijeme stavio u futrolu, i razgovarao s njim.

Čovjek u futroli

I igrao sam davno Čovjeka u futroli. Baš na televiziji. Kao što je masa ljudi nahrupila pred TV-ekrane, i glumci su navalili na TV-ekrane, na TV-igre, drame, TV-crtiće, humorističke emisije, zabavne programe, s rokovnikom u ruci tražeći slobodne termine, razapeti između kazališta, filma, radija i televizije, tražeći nove šanse, nove iluzije, nudeći se pogledu drugarice Dragice Jazbec, njezinu pozadinskom mužu i što manjoj i što većoj djeci. Glumeći u više medija, za razliku od starih glumaca, koji su glumili isključivo u kazalištu, i kazališnih redatelja, koji su se rijetko prilagođavali novim medijima, pogotovo filmu i televiziji, te su vrlo rijetko sami prenosili svoje kazališne režije na mali ekran prepuštajući ih filmskom ili novopečenom TV-redatelju, mladi su glumci postali priučeni, primijenjeni multimedijalni glumci bez medijskog zanata, jer na Kazališoj akademiji nije bilo odsjeka za radio, film i televiziju. Medijski zanat stjecali su na licu mjesta, u praksi, kao što su nekada putujući glumci bez kazališne škole stjecali kazališni zanat u kazališnim putujućim čvrgama. Mladi su multimedijalni glumci putovali u zbilji iz kazališta na terensko snimanje i imaginarno i medijski: od pozornice do mikrofona i kamere. Nadoknađivali su talentom i medijskim entuzijazmom medijski zanat, često pokušavajući osporiti fizikalni zakon da jedno te isto tijelo u isto vrijeme ne može biti na dva različita mjesta. Zbog tjelesne odsutnosti s kazališnog pokusa, takve je glumce redatelj Kosta Spajić nazivao fantomima ili fantomskim glumcima.

Veliki glumac Fabijan Šovagović bio je najizrazitiji primjer multimedijalnog glumca koji je igrao golemu količinu uloga na radiju, filmu i televiziji, daleko više negoli u teatru, a dijelio je i sudbinu fantomskog glumca. Bio je strastveni pobornik glume na televiziji. Smatrao je da glumac mora biti tamo gdje je većina gledatelja. Suvrmenoga glumca nazvao je neromantičnim imenom: osobom argatovanja, što će reći, glumcem koji dirinči, prekomjerno radi na svim suvremenim medijima ne bježeći ni od prerane smrti.

Svaki put kad snimam neku radiodramu u hodniku ispred Režije 2. na Prisavlju nostalgično gledam na zidovima fotoportrete autora, glumaca, redatelja, snimatelja mrtvih i još živih (više mrtvih nego živih) — sijača akustično-vizualnih slika i RTV-dramskih iluzija za naše brojne drugarice, odnosno gospođe Jazbec, njihove pozadinske muževe i što veću i što manju djecu...