Sloboda kao tamnica

Sloboda kao tamnica

Redatelj Zoran Mužić odlučio se na spori ritmički hod ustrajavajući na nepotrebnim psihološkim pauzama koje su, pretpostavljam, imale namjeru stvarati atmosferu napete psihološke igre, ali u drami bez drame to nije funkcioniralo

Pisac Borislav Vujčić trenutno je u modi. Ove su godine njegove tekstove na repertoar stavila čak tri kazališta. Kazalište Gavella odlučilo se za Pir pepela, koji je prošle godine dobio Nagradu Marin Držić za najbolji dramski tekst. Čekamo ostale, jer ova viđena daleko je od njegovih prethodnih drama, koje su mnogo domišljatije prelamale zbilju kroz umjetnost. Vujčićeve drame najčešće tematiziraju odnos vlasti i pojedinca, odnosno moćnika i žrtve, kojima često na kraju mijenja pozicije.

Likovi — metafore

U Piru pepela opet imamo isti odnos. Moćnik u liku Upravitelja zatvora mefistofelovska je figura koja manipulira psihički slomljenim Uznikom, ali i ostalim likovima — tajnicom koja figurira kao dobrovoljna kurva koja samaritanski opći sa zatvorenicima i »rađa zatvorsko sjeme« te priglupim i poslušnim stražarom. Na matrici drame sartrovskoga tipa apriornih teza kojima je cijeli mehanizam radnje i likova podređen, Vujčić nemilosrdno stišće svoje junake u okvire plakatski zadana recepta, jedan lik-jedna metafora, da bi vrlo pojednostavnjenim odnosima izgurao dominantnu tezu koju ni u jednom trenutku ne dovodi u pitanje. Sloboda je čovjekova tamnica, poručuje on kroz usta zatvorskog upravitelja, te je bolje živjeti u tamnici, jer u vlastitoj slobodi svi izdržavaju kaznu. U prilog vlastitoj tezi pisac se referira na našu povijesnu zbilju, usput spominje kako su eto i svi naši predsjednici tamnovali pa što se dogodilo kad su uzeli slobodu u svoje ruke. Nema tog lika, nema te scene koja će potkopati ponuđenu tezu i barem na trenutak proturječjem začeti dramu.

Spora režija

A nema ni tog redatelja koji će spasiti tekst koji pada i na motivaciji glavnog negativca. Čak i primitivniji američki filmovi znaju naći kvazifilozofski motiv koji pokreće dijaboličnog junaka. Ali ne, Vujčićev će Mefisto u krunskoj sceni, na pitanje Uznika zašto mu je tako perfidno uništio život lakonski uzviknuti: »Pa i ja se imam pravo zabavljati.« Redatelj Zoran Mužić odlučio se na spori ritmički hod ustrajavajući na nepotrebnim psihološkim pauzama koje su, pretpostavljam, imale namjeru stvarati atmosferu napete psihološke igre, ali u drami bez drame to nije funkcioniralo. Glumci su pak svaki na svoj način tražili uvjerljivi princip igre. Duško Valentić (Upravitelj zatvora) pokušavao ga je pronaći u matrici oksimoronske figure ubojice pokroviteljskog osmijeha i prijetvorna dobročinitelja, dok je Sreten Mokrović psihološku slomljenost Uznika oslikao beznadnom mirnoćom, usporenim kretnjama i gotovo iritirajućom pasivnošću živa mrtvaca nastojeći pronaći unutrašnju napetost i motiv koji lik dovodi do eksplozivne i brutalne završnice. Slavica Knežević kao tajnica spomenutih kvaliteta ironično se poigrala likom i možda je upravo takav ironični odmak bio potreban cijeloj predstavi, u kojoj su dobro funkcionirali još samo tamna, prijeteća glazba Arsena Dedića i scenografija Darka Bakliže što je minimalistički prostor zatvorskog ureda omeđila klaustrofobičnim zidom-ladičarom od hladne kovine.

Vujčić se, da zaključimo, u drami poželio poigrati uvijek zanimljivom i aktualnom metaforom slobode, izbacio nekoliko provokativnih teza o njezinu iluzionističkom karakteru i besmislenosti borbe za nju, relativizirao stupanj slobode iza stvarnih ili prividnih rešetaka jer je svako političko uređenje i cijeli svijet zatvor, no od tih misli nije uspio stvoriti punokrvnu dramu. Tamo gdje nema proturječnosti, vlada predvidljivost i stereotip. A što se tiče slobode, Camus ju je ljepše opisao: »Sloboda je opasna, teško je u njoj živjeti, ali je i zanosna.«

Gordana Ostović