Sjajan izbor

Sjajan izbor

Zagrebačko kino Jadran udomilo je od 19. do 25. listopada ciklus novozelandske kinematografije. U slabije izdašnim vremenima radilo bi se o ključnom filmofilskom događaju tjedna, ako ne i mjeseca; no kako je Zagreb iznenada odlučio postati multikulturalna filmska meka, pozornost publike odvukli su manje egzotični ciklusi češkog i mađarskog filma, istodobno priređeni u KIC-u i Kinoteci. U Zagrebu se inače najčešće nema što pogledati, tako da skeptično tvrdim da je riječ o anomaliji — ali anomaliji koja je Novozelanđane koštala publike.

Vlaji i Maori

Kino je bilo prilično prazno već prvoga dana, kada je — koliko mi je poznato — prvi put u nas javno prikazan Broken English. Prije nekoliko godina, dok Rade Šerbedžija još nije bio persona grata uskogrudnoga režima, ovaj film o najnovijem, poratnom valu hrvatskih imigranata bio bi prvorazredna kulturna senzacija. Zamislite samo, Šerbedžija ondje glumi pravoga patrijarhalnog Imoćanina, neupitnu glavu obitelji, koji spašava rodbinu iz pakla rata (vjerojatno vukovarskog) i psuje četnicima sve po spisku dok gleda videosnimke iz domovine. Kako se to uklapa u negdašnju službenu sliku njegova rada nakon odlaska iz Zagreba? Nikako, naravno: ideolozima ionako nikad nisu jasni ljudi kojima ideološki predznak u radu nije primaran. U priči redatelja Gregora Nicholasa ratni kontekst na drugoj strani globusa tek potpiruje strasti paterfamiliasa, koji otkriva da mu se kći (Aleksandra Vujčić) zaljubila u Maora. Eto sjajne potke za dramski sukob, koji Nicholas razrađuje uspjehom sumjerljivim onomu Leeja Tamahorija u davno viđenu Bili jednom ratnici (ponovno prikazanu pretposljednjega dana). Od sastojaka koje predobro poznajemo Novozelanđani su još tamo 1996. uspjeli stvoriti jedan od najboljih neameričkih filmova godine. Treba li ikomu još isticati do koje mjere Broken English podcrtava komparativne neuspjehe hrvatskog filma?

Kratki film Put povratka Annalise Patterson blizak je onom dijelu hrvatske produkcije koji nastoji govoriti o kalvariji naše dijaspore (pamtite li Transatlantic?). Ali namjesto banalne i antifilmske didaktike ova priča o mladoj Gospićanki koja žudi za ženskim društvom u zabiti Novoga Zelanda negdje tamo 1910. odiše nenametljivom poetikom i rafiniranim feminizmom. Još jednom, kvalitetama kojih u hrvatskom filmu gotovo da i nema.

Kako im to uspijeva?

Novi je Zeland, inače, sličan Hrvatskoj ne samo po Hrvatima: imamo sličan broj stanovnika, a ukupnu filmsku produkciju osmišljava poludržavno filmsko povjerenstvo. S druge strane, Novi Zeland ni teoretski se ne može priključiti Europi, pa na to i ne gubi vrijeme, nego se okreće sebi: razina iskrenosti u shvaćanju onoga što jesu vjerojatno je presudnija za uspjehe novozelandskih filmaša od činjenice da su imućni anglofoni: ni jedan film iz retrospektive nije djelovao kao da je snimljen s izdašnijim budžetom od prosječnoga hrvatskog filma.

Osim Hrvata, dakle, kojih je još nacionalnih specifičnosti tu bilo? Krava, recimo. Mnoštvo krava. Blaga, kako se ispostavilo: Cijena mlijeka (2000, red. Harry Sinclair) u tolikoj mjeri nadilazi nominalne parametre romantične komedije da tu o nekakvom žanru ni ne može biti riječi. Hollywood snima romantične komedije tako da se smjesta zaborave: Cijena mlijeka — ljubavna priča o muškarcu, ženi i 117 krava — temeljito je autentična, hiperrealna, urnebesno smiješna i nimalo sentimentalna pjesma u slikama koju se ne isplati prepričavati. Brojne festivalske nagrade filmu ne čude, budući da se radilo o najvećoj filmskoj poslastici ciklusa.

Magik & Rose Vanesse Alexandar (1999) zaokružuju niz filmova opserviranih iz primarno ženskog rakursa. Magik dolazi u gradić pronaći svoju kćer koju je davno dala usvojiti, a Rose ne može imati djece. Jednako izbrušen i dopadljiv muški je pandan ovome filmu, Obljetnica Michaela Hursta (2000). U oba slučaja riječ je o duhovitim freskama sitnih ljudi iz sitnih sredina, bliskim svemu onome zbog čega su ljudi odlazili gledati Čehe nekoliko stotina metara dalje — ali dosljednijim od većeg dijela suvremene češke produkcije koju sam inače imao prilike vidjeti.

Scarfies braće Sarkies iz 1999. i Stickmen Hamisha Rothwella iz 2000. drže stranu čistim frajerskim filmovima. Žene su i dalje tu bolje ocrtane nego u većini Tarantino/Boyle/Ritchie klonova, koji tvore glavninu današnje frajerske produkcije u svijetu — znate, filmova o seksu, drogi, gangsterima i junacima koji su upali u nevolje. Oba filma prilično su originalni prinosi tom podžanru, a Stickmen je zapravo toliko atraktivan film da je živa šteta što nema pravu kinodistribuciju.

Zlatno Srebro

Najizvorniji prinos ciklusu dao je trenutačno najiščekivaniji redatelj na svijetu (organizatori nisu propuštali priliku da se pohvale dostignućima Gospodara prstenova). Peter Jackson se, naime, predstavio filmom jednako udaljenim i od Tolkiena i od vlastitih ranih, krvavih radova. Zaboravljeno srebro u cijelosti posjeduje fakturu dokumentarca, posvećena tek nedavno otkrivenom filmskom pioniru s Novog Zelanda, Colinu McKenzieju, koji je prije svih ostalih izumio pokretni kadar, zvučni film, emulziju u boji i tako dalje. Ne smijem reći ništa više onima koji film još nisu vidjeli: ali istinski me oduševio.

Dodatni šarm ciklusu dalo je i predstavljanje kratkih filmova, koje se inače vrlo rijetko može vidjeti na velikom platnu. Možda su upravo oni najbolji lakmus papir životvornosti neke kinematografije. Od visoke formalnosti Udarca Christine Jeffs do trknutog humora Raspjevanog trofeja Granta Lahooda (trebalo je biti i više naslova, no umiješali su se famozni tehnički razlozi) postalo je očigledno da slavni novozelandski autori, poput Jane Campion, Jacksona i Tamahorija, nisu slučajnost. Je li stvar u izoliranosti, ili u posljedičnom smislu za humor, ili u ozonskoj rupi, teško je reći: ali novozelandska kinematografija, u izdanju u kojem se predstavila Zagrepčanima, vjerojatno je najzdravija anglofonska produkcija na svijetu. (Upamtimo, ona godišnje ne snimi više filmova od naše!) S jedne strane, upravo se sprema poraziti Hollywood na njegovu terenu: s druge, može očitati dobru lekciju Britancima oko načina na koji državno financiranje može stvoriti komunikativnu kinematografiju kojom se cijela zemlja može ponositi. Dapače, takvu lekciju mora očitati i nama.

Vladimir C. Sever