Rutinska predstava

Rutinska predstava

Miro Gavran, kućni pisac Epilog teatra, u svom novom komadu Teško je reći zbogom poseže u prepoznatljiv i ne osobito ugodan dio svakodnevice. Uzimajući kao polazište klasični, najbanalniji ali i najbolniji mogući, ljubavni trokut između žene, muža i njezine najbolje prijateljice, Gavran ga nastoji učiniti neobičnim na način da početni odnos aktera tog trokuta izokrene pa »žrtva« (prevarena žena) i »progonitelj« (muž) uz pomoć treće osobe (ljubavnica) postupno zamijene uloge. Tako će nakon prvog prizora, u kojem kroz dijalog muža i žene prepoznajemo sva opća mjesta propalog braka, doći do obrata u kojem kontrolu nad situacijom preuzima prevarena žena, pa slijedeće scene donose gotovo zrcalni prikaz dotad viđenog: muž, karijerist, u novoj će vezi poprimiti osobine svoje bivše žene, dok će njegova nova ljubav biti slika i prilika njega iz prošlog braka. Na kraju, po principu sve se vraća sve se plaća, dolazi do njegova kajanja i želje da se vrati prvoj ženi. Bez obzira na spomenute pokušaje odmaka od uobičajenog prikaza, ovaj pomalo simetričan obrat ipak postaje predvidljiv a poneka su rješenja preblizu onome što zovemo podilaženje publici. Nažalost, ni uprizorenje nije daleko od toga.

Popunjavanje praznina

Ono što u predstavi nedostaje ponajprije su neka dublja opravdanja i motivi za reakcije likova, koji, ako i nisu izrečeni u tekstu ne bi smjeli ostati neprikazani u glumi/režiji (Robert Raponja), čija se svrha i nalazi u popunjavanju praznina zadanog teksta, a ne u pukom prenošenju u drugi medij. Dojam koji se stječe gledajući ovu predstavu taj je da među glumcima nije ostvaren pravi kontakt, što se ponajprije odnosi na par Zlatko Ožbolt (Davor) — Edita Majić (Tea), koji, bez obzira što glume bračni par koji se međusobno ne sluša, ne bi smjeli isti odnos primjeniti i kao partneri na sceni. Prečesto se događa da, kako kaže i jedan od likova, budu samo jedno pokraj drugog, a ne jedno uz drugo. Nedostatak glumačkog kontakta i suptilnosti u prikazu emocija (iako klišeiziranih, zapravo prilično dubokih) dovodi ponekad do pukog recitiranja (Ožbolt) ili pak do toga da nagle smjene emocija bivaju prenaglašene grimasama i često nepotrebnim vikanjem na sceni (Majić). U ovome trojcu najbolje se snalazi Matija Prskalo koja u prikazu lika karijeristice Ene uspijeva pronaći potrebnu ravnotežu, utječući time i na ostale u zajedničkim prizorima.

Iako drami ne nedostaje dinamike, koja je potaknuta rezovima i akronološkim nizanjem događaja, kao ni životnog dijaloga, ostaje konačni dojam da se klišeiziranost situacije iz drame premjestila i u stvarnost njena uprizorenja. Zbrojivši ovo s neprimjetnom režijom, scenografijom koja ponajprije nastoji biti funkcionalna ali bez osobite estetske vrijednosti, te izuzimajući muzičku kulisu (Marijan Jelenić) kojoj se nema što prigovoriti, teško je reći da je nova predstava Epilog teatra nešto više od — rutinski obavljena posla.

Ljubica Anđelković