Raspjevane šarene kockice

Raspjevane šarene kockice

Hrvatska umjetnost potpuno legitimno stupa u svjetski mainstream u Atelier Gallery u New Yorku s radovima umjetnika koji si je osigurao mjesto na američkom Parnasu

Marko Spalatin, istaknuti američki slikar hrvatskoga podrijetla, otvorio je svoju petu njujoršku samostalnu izložbu 22. rujna 2001, u Atelier Gallery u Madisonu, preko puta Manhattana. Izloženo je osam akriličnih platna i dvije grafike. Izložba ostaje otvorena do 10. studenog. Atelier Gallery potpuno je nov izložbeni prostor. Vode ga iskusni galeristi Bryn i Tyagi Scwhartz, a namjera im je izlagati samo vrhunske umjetnike, šest na godinu. »Marko je bio prvi logični korak«, izjavio je Tyagi Schwartz na otvaranju izložbe.

Marko Spalatin rođen je 1946. u Zagrebu, u Šrotovoj na Mirogojskom bregu. Izlagao je u svim velikim umjetničkim središtima svijeta. Njegovi se radovi nalaze u Museum of Modern Art u New Yorku, Tate Gallery i Victoria and Albert Museum u Londonu, Musée d'Art Modern i Bibliotheque Nationale u Parizu, Library of Congress u Washingtonu. Izložba u Atelier Gallery Markova je 66. samostalna.

Obitelj dr. Josipa Spalatina, ugledna virologa, prešla je Ocean potkraj pedesetih, i Marko se formirao u vrhunskoj umjetničkoj školi University of Wisconsin, posebice poznatoj po izvanrednom odjelu grafike. Serigrafija je uz akrilične boje na platnu ostala glavna tehnika Markove umjetnosti.

Rane grafičke serije, poput Mastersa (1965-68), ukazuju na umjetnika koji traga za izrazom unutar standardne kvaziapstraktne proizvodnje tog vremena; tek se naslućuje osebujnost u izboru boje.

Serija zlata i plavila

Cube Fields iz 1970. pokazuju uz izrazito dozrijevanje boje i naglašeno pročišćavanje kompozicije, što Marko uz dalja istraživanja magije prostora nastavlja u seriji Cube Clusters iz 1971. Pravi Spalatinov stil, prepoznatljiv po kontekstu fascinantno precizne i žive vizije prostora, boje i svjetla nastaje sredinom sedmog desetljeća serijama Figure i Oblik. Istodobno nastaje i serija Silba, kao sjećanje na krstarenja Jadranom u gumenom čamcu s pentom.

Silba je serija zlata i plavila — sunca, mora i neba — i jasno evocira doživljaj Jadrana i Mediterana, starih mediteranskih kultura koje su cvale na našem tlu i na tim našim valovima i koje su oplemenile i našu kulturnu baštinu, pa tako i klasicizam Marka Spalatina. A u traženju topline i boje i oblikovne strogosti Juga, Marko istih godina otkriva Yucatan, gdje od tog vremena redovito provodi zimu u šatoru uz vruće Sargaško more. Tu se klasična strogost Sredozemlja bez poteškoća stopila sa strogim likovnim redom Srednje Amerike i pretkolumbijskih kultura (Pamul, 1976; serija Uxmal, 1980; Return to Pamul, 1983), a prozirnost i toplina Jadrana s vodama američkog sredozemlja (serije Nautica i Hydroid, 1980, s jasnim asocijacijama na život raža, gigantskih morskih kornjača, školjki i podvodnih grebena). Potkraj osamdesetih oblik se smanjuje, prostor se zgušnjava, kompozija koja se do tog časa usredotočuje na dijalog snažnog individualiziranog elementa i dramatskog prostora (serije Pranassus i Hydroid, 1980, Lepida, 1985, te u tom smislu programska serija Trygon, 1985), pretvara se u igru jednakovrijednih oblika razlikovanih bojom i svjetlom. Prijelazna djela u tom su smislu Iberia, 1986, serija Chronos, 1986, a trijumf novoga stila označavaju serija Mistral, 1988, Pavana, 1989, te zapanjujuće serije Nebula i Matrix 1988-1989. To više nisu nizovi tematski vezanih vizija, nego postaju tema s varijacijama, u kojima se kompozicijski uzorak ne mijenja, ili se mijenja tek koliko zahtijeva načelo varijacije, koja se ponajprije izražava fantastičnim igrama bojom i svjetlom. Ukratko Markov izraz postaje dekorativan i liričan, uglavnom radostan iako na trenutke i elegičan, poput dekorativnog duha velikoga dijela hrvatske visoke i pučke umjetnosti, od fantastike pletera do Svadbe jelena Ivana Generalića. Spojio je tako u sjajnoj sintezi ono što je nosio u svom duhu od rođenja s maštom Maya i Meksika, koja nam je začudno bliska.

Suma moga rada

I konačno, taj se novi izraz rastače, oblik se ili umanjuje i šarene raspjevane kockice veselo plešu pred metaličnim prostorom u raznim nijansama sivila (Pacifica, 1990; Pulsar, 1993; freske za zakladu University of Wisconsin u Madisonu, 1995), ili se pak kostruši u oblicima nekih sanjanih indio-totema i tkanja (Petros, 1992; Synchros, 1995).

Godine 1995. Marko Spalatin i službeno stupa jednom nogom među besmrtnike velikom retrospektivom u Butler Institute of American Art (Youngstown, Ohio), jednoj od Meka američke umjetnosti. Vodeći američki kritičar John Yau, u velikom eseju u katalogu izložbe, smješta Marka Spalatina u društvo Hansa Hoffmana, Josefa Albersa i Pieta Mondriana.

I tada, nakon Butlera, Marko se povlači. Ne prvi put. »Zadnjih pet godina nije se o meni pisalo, povukao sam se opet, samo sam radio, nisam forsirao izložbe. Bilo ih je, ali u biti tražio sam sumu svog rada. S njujorškom izložbom opet izlazim.«

Nove su slike, kao i one s kraja sedamdesetih, vezane uz more, gdje su, kako kaže umjetnik »oblici nepokvareni, neiznakaženi, čisti i slijede prirodni red i ekološku ravnotežu«. Svoj put nakon Butlera Marko opisuje ovim riječima: »Poslije Matrixa, Prizma je značila razvijanje, nastojanje da dođem do nekog vrhunca u boji, spektralnoj boji i tonalnoj boji. Da nađem neku simbiotsku zajedničku vezu, u kojoj se one istovremeno i razdvajaju i zbližavaju. To sam uglavnom postigao oko Butlera i tada sam osjetio da moram krenuti dalje. I tako je došla Prizma, i razdoblje od tri godine kad sam radio sa šatiranim područjima i ritmom različitih razina. Sad se vraćam pojednostavnjenju prostora, pa i stanovitoj prepoznatljivosti, ali uvijek u okviru jake apstrakcije. Tim tračkom iluzije želim gurnuti gledatelja u prostor, u dubine koje su uvijek prisutne, koje se pomiču iz slike u sliku, kao snapshot neke iluzivne realnosti. Slika ne smije kapitulirati pred publikom. Ukratko, ne možeš je uhvatiti ni za glavu ni za rep.«

Objektivni korelativ na Yucatanu

Pišući vodič za Markove izložbe u Horace Williams House u Chapel Hillu (Sj. Karolina, 1985. i 1988) usudio sam se naglasiti naškarakter Markove umjetnosti — u obliku tematike, i klasične baštine Jadrana, i njezina objektivnog korelativa na Yucatanu. Obradovao sam se kad me Marko zamolio da u tom smislu napišem i kratak predgovor za katalog retrospektive u Butleru, kao uvod u opsežan esej o Marku (njihovu, američkom i globalnom), koji je napisao John Yau. Tako se i našMarko našao zauvijek unutar korica kataloga sa svojim globalnim blizancem.

Ovo nije svojatanje umjetnika koji je ostavio traga u američkom pa i u svjetskom mainstreamu. No odbijanje bi bilo primitivno i besmisleno. Hrvatska u potpunosti legitimno sudjeluje u današnjem globaliziranom svijetu i kroz one od nas koji smo bilo rođeni, bilo naseljeni širom globala; što ni hrvatska javnost, ni kritika, po mom mišljenju, još dovoljno ne shvaća. Hrvatska umjetnost potpuno legitimno stupa u svjetski mainstream u Atelier Gallery u New Yorku s radovima umjetnika koji si je osigurao mjesto na američkom Parnasu.

Vladimir P. Goss