Radoičić = 2×dijete

Radoičić = 2×dijete

U njegove oslikane glave stanu stube koje vode do poklopca na vrhu, u njihovim ustima gnijezde se svjetionici, a kroz čelo do zatiljka prolaze zrake svjetlosti. Uz to, ljubavnici liježu u uske krevete, a pismena upozoravaju da se nalazimo na brodu ili da smo upravo prošli južno od Ilovika, da je upravo prošao vapor Dundo Maroje, da je tu negdje Zorin dućan, Ginekolog, djed Adalbert ili Hotel Šperanca...

Učiniti sjećanje oblikom svojeg sadašnjega stanja, ispremiješati živote, mjesta i vremena, i u osobnoj mitologiji djetinjstva, lišena raširenih i predvidljivih sentimentalnih infekcija, iznjedriti i osjetljivost drugih, vrijedna je zadaća ovoga djela. Unutar ove cjelovitosti i jedinstva svijeta radosno razbijam svoje sumnje prema odrasloj djeci, njihovim vraćanjima u gnijezda djetinjstva, znajući da su tumačenja ovdje gotovo nepoželjna ili suvišna. Jer ono što vidi pisac ili tumač vidi i promatrač lišen interpretativne intencije ili uloge. Kao i ja i on gleda kuće, brodove, nespretno ispisana pisma, planine, cvijeće, kape, glave, ptice, jarbole... Za Radoičića djetinjstvo je krug iz kojeg, kao iz svakog kruga, nema izlaza.

Moć povezivanja raznorodnih stvari

A kako je i moj djed govorio da je čovjek dva puta dijete, a jednom čovjek, tako je Vojo Radoičić pronašao premosnicu zanemerujući tobožnju zrelost i preskačući čovjekovu i svoju muževnu dob života. Nije to laka zadaća. Uspjeh toga nastojanja u životu sumnjivih je učinaka i može zadobiti dramatične posljedice. U umjetnosti, stvari, srećom, stoje drukčije.

Izgradio je svijet izvan doslovnih ikona djetinjstva, sentimentalizma ostarjele djece koja su budila inventar umišljajući ga invencijom. Krepost velike likovne kulture i dar sinteze otvorili su za njega vrata toplu i prisnu prostoru djetinjstva i dali (mu) za pravo da se blago naruga svijetu koji je zaboravio veličinu malih stvari i snagu najranjivijih i najosjetljivijih pletiva Bića. Krasi ga moć povezivanja raznorodnih i genetski posve odvojenih stvari.

U njegove oslikane glave stanu stube koje vode do poklopca na vrhu, u njihovim ustima gnijezde se svjetionici, a kroz čelo do zatiljka prolaze zrake svjetlosti. Uz to, ljubavnici liježu u uske krevete, a pismena upozoravaju da se nalazimo na brodu ili da smo upravo prošli južno od Ilovika, da je upravo prošao vapor Dundo Maroje, da je tu negdje Zorin dućan, Ginekolog, djed Adalbert ili Hotel Šperanca...

Sastavljeno od dalekoga i bliskoga, prošloga i novijega, taj svijet sastavljen od toliko sitnica misaono i emotivno kontemplira i sublimira slike svijeta ne oslanjajući se na onu vrstu nostalgije s kakvom će vas počastiti svaki drugi raznježeni čovjek koji će vas udaviti svojim sjećanjima i sentimentima. A strast za detaljima ne škodi želji za čistoćom i jednostavnošću, za sintezom koja je izgrađena više senzulano nego cerebralno. Ta sinteza plodom je tekućeg stanja ulančavanja, nadovezivanja i prepleta raznih i raznovrsnih događaja, oblika i aktera — sinteza temeljena na ideoafektivnoj osjetljivosti koja je izvanjski poticana od toliko detalja, elemenata, postupaka, te pojačavana stanovitim didaktičkim doslovnostima i tekstualnim rukopisnim imenovanjima. Pritom, naglašena je sklonost tehnikama i tehnologijama koja jedna drugu potiču, dopisuju u korist »multimedijalnosti, policentričnosti, palimpsesnosti, serijalnosti, pluralnosti postupaka i sredstava« (Tonko Maroević) svih stvorenih oblika.

Radoičić — Lončarić — Bourek — Lipovac

Možemo dakako po sustavu slično sličnome o Ben Shanu, Baju ili Nevelsonovoj, o nekoj srednjovjekovnoj minijaturi punoj ufanja ili prvim naivnim topografijama srednjovjekovnih inicijala cvjetnih svojstava. Ili bi pak trebalo prići ponešto bližim srodnicima, primjerice Lončariću, Boureku ili Lipovcu i uznemiriti analogije koje se, premda uvijek pomalo suvišne, čine primjerenijima. Istina je, da Radoičića s Lipovcem vezuju čak i neke životopisne podudarnosti, odnosno prvi dojmovi iz najranijega djetinjstva (Kotor). Ali Radoičić nema Lipovčev likovni purizam, jednostavnost, mobilnost ili tvrdoću neke Bourekove, Lončarićeve ili Jakićeve figure. To je prisan svijet, nadasve intiman, ali nije — kao niti Lipovčev — posve privatan. U njemu se zrcali krepost djetinjstva ljudi koji, poput Voje, nisu željeli izrasti ili su narasli i protiv svoje volje premda bi najradije natrag u kolijevku svojih djetinjih maštarija. Navest će on sve rute i sve navigacije, ukazati će on na svoj položaj na moru ili kopnu, prikazat će jednu lanternu daleko od kraja, ili jednostavno gledati kako pasaju brodi. Premda već vidljivo, on će ipak rukopisno ponavljati toponime i ciljeve svoje plovidbe, imenovati stvari i pojave, tautološki riječju i nazivljem pojačavati već naslikani svijet bojeći se zaborava.

Daske, kartoni, prozorski okviri

Grad Rijeka po mjeri je njegovih stvarnih i imaginaranih navigacija. Tamo na Pećinama on, kao s neke tvrđe ili svjetionika, danomice gleda u more i luku za rasute terete rugajući se cerebralizmima i sitničavim operacijama vremena i njegovim nejasnim i grčevitim zahtjevima za — nikome jasnim — izrazima vremena. Skrasivši se i u Beču (susret s Hundertwasserom) samo je pojačao i intenzivirao slike. Ali ma gdje bio, pomaknuo je vremenske i prostorne granice, ispremiješao sjećanja i zbilju, stvorio topografijske gužve, pomorske mirakule, ludizme i parodizme, teško provjerljive, ali ne manje stvarne događaje i priče koje su ga gradile i od kojih je sagrađen.

Pritom je gotovo nemoguće pobrojti sve postupke i sve sastojke nekog njegova djela. U sirovu i doslovnu smislu može se govoriti o daskama, kartonima, otpalim prozorskim okvirima (što urušeniji — to bolji!), o kartonskim ambalažama za piliće ili jaja, o doslovnim naplavinama u njegovu fizičkom okolišu i o naplavinama njegove svijesti. U tom su smislu njegove slike moguće manje zanimljive od njegovih kolaža, kutija i maketa, u kojima stanu brodovi, avioni i kuće — to trojstvo svakoga djeteta koje drži do sebe, odnosno do svoje samovolje i berekinastoga odmetništva. Nije izbirljiv u materijalima i s pažnjom osluškuje njihove poticajne sugestije i u skladu s njima odmagli u sugerirani svijet. Ne gladi niti tokari (kao primjerice, Lipovac); ne voli čiste forme.

Ali postoje u njega posve uobičajeni ili bolje rečeno legendarni postupci slikanja slike ili pisanje slike i taj lingvistički element jest istoga infantilnoga roda i poroda kao i prikaz lađe ili tete u nekom hotelu, drvene kuhinje ili starinskoga kredenca. Ali jednako tako u njegovu opusu postoje i zamršeniji i složeniji organizmi u kojima se njegove scenografije i makete mogu smatrati domišljanjem jednog ambijenta, a njegove čudesno strukturirane kutije i škafete nekim objektom ili prostornim tijelom. On je na najbolji način relativizirao granice izmedju medija i tehnika i svojim postupcima učinio bespredmetnim raspru o slikaru ili kiparu. Znao je prepoznati gotovu i nađenu stvar i učiniti s njom ono što učeni svijet zove dekontekstualiziranjem, reinterpretacijom i dopisivanjem. Postupci i načini stvaranja djela u njega su otvoreni, jednostavni, ali istodobno zamršeni i složeni. Ono što resi njegova djela stanovita je neibježnost mentalne i misaone elokvencije, protočnosti i ulančavanja, zasnovana na razumljivosti asocijacija kroz čista i prisna lica stvari koje gledaju, nekako, svečano frontalno. To ulančavanje nije motivirano samo sjećanjem ili željom za gomilom dragih sitnica, nego je istodobno i neka filološka i sadržajna elokvencija, koja se temelji na ritmičkoj gradaciji, analogijama, mentalnim i konceptualnim dopisivanjima... koja inhibiraju sve druge procese. Stoga on voli pisanje slike, cijele tekstove, pisma i nazive, ulice i adrese, poštanske žigove, usklike i fraze nekih elementarnih rukopisnih infantilnih odlika. On dopisuje točnošću koja stvara istodobno i slijed stvari i sintetički dojam cjelovitosti.

Kapetan za pozavidjeti

Naposljetku, Radoičić je — to već papagajski ponavljam — potvrda da najveće koristi dolaze iz samoće čovjeka, bića izvan čopora, koje zna da autentično ne može biti neaktualno itd. Ne provjeravajući valjanost njegove matrikule (nesuđeni pomorski kapetan) za stvarne brodove i njihovu sudbinu u Vojinim rukama ne bih mogao staviti ruku u vatru. Ovi imaginarni imaju kapetana za pozavidjeti i njihova sretna plovidba gotova je stvar.

Tijelo je ništa bez duha; puka mješina. Svijet nabreknuo od djetinjstva ismijava poziciju odrasla i ozbiljna čovjeka koja nalaže da se bude muževan, jak u odlukama, pravodoban u reakcijama. Tobožnjoj ozbiljnosti života ili važnosti ljudi i njihovih jednako važnih uloga, može se barem neškodljivo podsmjehnuti.

Reći da je to autobiografija znači objašnjavati razumljivo i ne reći bogznašto. Razdaljine između igre i dužnosti, uživancije i svakodnevne zadaće Radoičić je smanjio i stanjio do načina života i trajnoga stanja svojega duha. A kako je riječ o Mediterancu, i njemu duh, kao i svakom Mediterancu, stari sporije od tijela.

Ne želeći glumiti psihologa koji na temelju jednog detalja (lica) prosuđuje o cjelini, naglašavam čuperak njegove kose odmetnut od kakva-takva reda. Za one koji ga bolje znaju taj detalj izvan torture nekoga češljugara pouzdani je znak pomanjkanja smisla za ukalupljenošću i normativizmom. Retorički ne veličajući jednu sitnicu i umišljajući je ključem u cijeli stvoreni svijet, u tom se detalju nazire blago sažaljenje prema odrastanju, zrelosti, autoritetima, važnim stvarima i još važnijim ljudima (kako bi sam rekao — facama).

Jer — generalske epolete ne vrijede mu više od noćne posude.

Ive Šimat Banov