Prostor između

Prostor između

I

»Molim te, nemoj lagati« — neki dan mi je iz auta doviknuo prijatelj, jedan od onih s kojima nikad nisam imala prilike raditi zajedno, a znam da mislimo slično. »Sad si ušla u strukture, čestitam ti, držim fige, samo molim te, nemoj lagati, kao što svi oni lažu« — tako je, po prilici (i sjećanju od nekoliko dana) zvučalo njegovo upozorenje, čestitka i kletva ujedno.

II

Neki dan (jedan drugi od onoga prvoga) pronašla sam u džepu jakne koju dugo nisam nosila pozivnicu za proslavu stotoga broja »Vijenca«: »Predsjednik Josip Bratulić ima čast pozvati Vas na svečanost u povodu 100. broja Vijenca u srijedu 12. studenoga u 20 sati...« Na pozivnici nije bila navedena godina, ona se očito podrazumijevala, a ja sada ne mogu sa sigurnošću odmah reći kada je to bilo. Počinjem računati, odbrojavati unatrag. Četiri godine unatrag po 25 brojeva prosječno, dakle 1997. I sjećam se da je netko, u prigodnoj zdravici novim urednicima, proželio da napravimo »još sto brojeva«. Nadam se da neće zvučati sasvim neuvjerljivo, ali već tada sam sasvim dobro znala da se ta druga stotka neće realizirati pod istim uredničkim mandatom, da će, naime, budućnost »Vijenca« ići svojim putem, a moja nekim drugim.

III

Prošloga ponedjeljka — pretpostavljam kao i nizu drugih kulturnjaka — stigao mi je poziv da u povodu 200. broja »Vijenca« napišem što o njemu mislim, ponajprije u vrijednosnom smislu. Naravno da sam mogla pristojno odbiti, reći da nemam vremena (što ne bi bila laž) i uputiti prigodnu čestitku, želje za uspješnu budućnost, i tako dalje, sve to iz točke sadašnje javne funkcije koja može posve sakriti osobni ulog. Ali nad glavom mi lebdi opomena prijatelja s početka teksta: »Molim te, nemoj lagati«, što znači da se ne smijem sakriti u ugodnoj i depersonaliziranoj formuli »u ime Gradskoga ureda za kulturu, kao članica Gradskoga poglavarstva...«.

Najjednostavniji odgovor na pitanje što mislim o današnjem »Vijencu« bio bi da uputim čitatelje na čitanje »Zareza«. »Zarez« je i nastao kao projekt novina kakve želimo raditi i kakve mislimo da treba raditi, a nije ih bilo moguće raditi unutar mentalnih okvira Matice hrvatske. Novine koje interveniraju u kulturu, koje uvijek iznova pokušavaju konstituirati javnost, koje ne izbjegavaju političko izjašnjavanje u ime kulture koja je u svojem elitističkom samopoimanju a-politična ili nad-politična. Budući da su mediji devedesetih, i visokonakladni i niskonakladni, bili polarizirani politički, i pojednostavnjeno gledano podijeljeni u dvije grupacije, u državotvorne medije i nezavisne medije, onda su i kulturni materijali ulazili u te dvije grupe prema dvama kriterijima: državotvorni mediji prezentirali su državotvorne umjetnike i reprezentativne manifestacije, dok su nezavisni davali prostor tzv. nezavisnim intelektualcima i umjetnicima koji se nisu priklonili vlasti, nego su je otvoreno kritizirali. »Vijenac« je, prema mom mišljenju, u posljednje tri godine pokušavao pronaći prostor između. Izbjeći izravno upletanje, izabrati povlašteni položaj distance: politika (uvijek svedena na dnevnopolitičku pragmatiku) nas se ne tiče. Devedesete, a ni godine koje slijede, nisu imale niti imaju smisla za nijanse i mogućnost postojanja među-prostora. Oni koji su neopredijeljeni zapravo implicite podupiru nepromjenljivost stanja, pristajanje na postojeću razinu i potiskivanje problema. Nije to pitanje samo novina, velik broj naših kulturnih institucija izabire takvu poziciju, a ja je, priznajem, ne smatram dugoročno perspektivnom.

Ovo što pišem treba ponajprije shvatiti u kontekstu zagovaranja kulture, razmišljanja o tome kako novine za kulturu mogu promovirati određene kulturne i druge vrijednosti. Na pamet mi ne pada osporavati estetske ili znanstvene vrijednosti pojedinačnih tekstova objavljenih u »Vijencu«, ali kad je riječ o medijskom bastardu kakve su sve novine za kulturu, onda preferiram, uz dozu uredničke zavisti, tekstove poput onih Bosiljke Perić-Kempf. Tekstove koji ne izbjegavaju istinu, ne maskiraju je, ne zakrivaju se institucijama i općenitostima. Tekstove koji su pisani u prvome licu, s potpunom odgovornošću za javnu riječ.