Propuštena prilika

Propuštena prilika

Četiri desetljeća stara drama o prisilnoj nacionalizaciji iz čeških olovnih vremena, usprkos potencijanim mitološkim digresijama, ostavlja dojam već viđenoga, pa čak i prožvakanog

Nakon što su prošle češke šezdesete, pa onda i češke devedesete, a da ni prve ni druge nisu bile samo češke, varaždinsko je Hrvatsko narodno kazalište odlučilo premijernu sezonu 2001/02. otvoriti Krajem karnevala Josefa Topola. Autor je, uz Havela, Klimu, Kunderu i druge, dio vala kojim se češka drama probudila u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, no čak i bez takve povijesne znamenitosti, postavljanje Topolova teksta u varaždinskom kazalištu bio bi zanimljiv uradak po još nekim osnovama: prvom institucionalnom radu mlade redateljice Ksenije Krčar, apsolventice praške DAMU, prve suradnje na pokretu plesača i koreografa Pravdana Devlahovića i istaknutoj ulozi mlade glumačke nade Ines Bojanić. Redateljica je, osim teksta, u Varaždin dovela i suradnicu, kostimografkinju i scenografkinju Kristinu Matre Kűižovu, pa je Kraj karnevala zaista važna predstava — barem za izabran krug suradnika.

Ostali će, nažalost, u više od dva i pol sata predstave uživati tek na drugom, kraćem i dinamičnijem dijelu, kada se nešto zaista i počne događati. Pisana u širokom zamahu, drama obuhvaća nekoliko sudbina iz manjeg mjesta u okolici Praga, gdje je osnovno zanimanje stanovništva, kako se to u prijevodu lijepo kaže gospodarstvo. One se sklapaju oko jedinstvenoga problema kolektivizacije i nacionalizacije, provedene suptilno kako su to već dovoljno puta pokazali i filmski i dramski radovi na zadanu temu, kako češkog tako i domaćeg podrijetla. Upravo je u tome najveći problem Kraja karnevala, jer drama usprkos fino izvedenoj i na nekoliko razina zanimljivoj igri maškara, točnije prepletanju religijskih i svjetonazornih značenja, ipak ostavlja dojam već viđenoga, pa čak i prožvakanog.

Fašnički su rituali najbliži rudimentarnom obredu i na mnoge su načine problematični u uređenu sustavu vjerovanja, dijalektički materijalističkom ili zagledanom u nebo. U Kraju karnevala upravo je povorka maškara, na dan kad i pametni noriju, nezgodan trn u oku simboličnim predstavnicima i jedne i druge grupacije — partijskom sekretaru na privremenom radu u provinciji i seljaku odlučnu da zadrži svoje. Predvodnik povorke maškara (Bakantica), husar ili Dioniz, pokretač je radnje u većini prizora i zapravo je, u odlično pogođenoj i očito nadahnutoj interpretaciji Berislava Tomičića, dvostruki agent u uvijek dvostrukom, maskirajućem i maskoskidajućem vrhuncu karnevala.

Iznad tih podzemnih silnica drame odvija se obična tragedija, jer pri tektonskom sudaru dva ideološka bloka na realnom planu moraju stradati oni drukčiji — mladić iz grada tako u samoobrani ubije ne odveć bistra seljakova sina, što mu onda dakako upropasti i tek rođenu vezu sa seljakovom kćeri. Narodski banalan fabularni surogat oznaka je Topolova dramskog pisma, no čak je i izvedba varaždinskog HNK pokazala kako je to najmanje uspješan dio Kraja karnevala.

Tako bi obratom ova predstava trebala začuditi ponajprije redateljicu Kseniju Krčar, koja iz samo njoj jasna razloga nije željela kratiti tekst iako je pametnim rezovima predstavu mogla svesti na ugodnih sat i pol, a upravo toliko je trajanje samo prvog dijela, potrošeno na nepotrebnu ekspoziciju. Funkcionalnu, no kičastu i neinventivnu glazbu Davora Bobića prati ista takva scenografija (samohodni dijelovi fasade koji se tek u završnom prizoru spoje) i banalni kostimi Kristine Matre Kűižove. Rad Pravdana Devlahovića na pokretu vidi se u grupnim scenama karnevalskog čuda..., ali su te scene previše kratke i dinamiku žrtvuju pogrešnim fokusiranjem radnje, što je opet krivnja redateljice. U takvim okvirima i glumci su se snalazili kako su znali, pa se u uredne tipizacije ubrajaju Stojan Matavulj, Mirjana Sinožić, Tomislav Lipljin, Darko Plovanić i pomalo iritantni Robert Plemić. Jedini zanimljiv lik napravio je Zvonko Zečević, dok su Ines Bojanić i Marinko Prga jednostavno — propustili priliku. Isto se može reći i za redateljicu Kraja karnevala.

Igor Ružić