Promoviran Brešanov Astaroth

Nakladni zavod Matice hrvatske i Društvo hrvatskih književnika organizirali su 24. listopada predstavljanje najnovije knjige Ive Brešana Astaroth izašle u izdanju Nakladnog zavoda Matice hrvatske. O knjizi su govorili Vinko Brešić, Miljenko Jergović, Velimir Visković, Niko Vidović u ime Nakladnog zavoda Matice hrvatske, te sam autor, a u ime Društva hrvatskih književnika promociju je vodio njezin dopredsjednik Anđelko Novaković.

Vinko Brešić osvrnuo se na tehničku stranu nastanka knjige, od njezina rukopisa kada joj je radni naslov bio U poslovnoj službi, pa do izlaska iz tiska. Prikazi i kritike knjige uslijedili su vrlo brzo po izlasku iz tiska, što je najbolji dokaz čitanosti.

Miljenko Jergović pozabavio se kritičarskim dijelom naglasivši kako u Brešanovu radu nema šminkerskog i intelektualnog, pa su zbog toga njegove drame i romani uvjerljivi. Karakterističan jednostavni naturalizam i bogatstvo detalja prisutni su i u ovom Brešanovu romanu, koji posjeduje totalnu uvjerljivost, njegov magični potencijal nije dovoljno prepoznat u čitatelja, iako je pravi bestseler za početak trećeg tisućljeća. To je roman koji se lakše čita nego većina naše svakodnevne literature, istaknuo je na kraju Jergović.

Velimir Visković govoreći o kategorizacij Brešana kao seljačkog autora istaknuo je da se to za njega može reći jedino što se tiče jezika, jer njegovi likovi govore lokalno, ali pogrešno je Brešana valorizirati po tome. Njegov je opus kompleksniji, ima životni i realistični nanos, ali i kontemplativni i simbolički, te je jedan od najkompleksnijih autora novije hrvatske književnosti. Da Astaroth nema simboličkog završetka u kojem pesimizam zamjenjuje tračak svjetla, mogao bi funkcionirati kao provokativan roman. Njegova dubinska struktura prožeta je misaonošću.

Niko Vidović osvrnuo se na netom završen frankfurtski sajam i štand Nakladnog zavoda na kojem je Brešaova knjiga zauzimala središnje mjesto, te je izrazio nadu da će knjiga postići magičnu brojku tisuću što se tiče prodaje.

Naposljetku se nazočnima obratio i sam autor ističući kako je na kraju svog romana, koji ostaje nedefiniran, unio optimizam želeći pokazati da i u čovjeku postoji nešto ljudsko.

Granice fizike

Predavanje Emila Grbina o temi Evolucija fizikalnog promišljanja svijeta organizirali su 17. listopada Odjel za filozofiju i Odjel za prirodoslovlje i matematiku Matice hrvatske.

Emil Grbin u svom znanstveno-istraživačkom radu usredotočio se na fundamentalne probleme znanosti i fizike. Za fiziku kaže da se razlikuje od ostalih znanosti po svojim fundacijama. Za nju je karakteristično da ima kraj, ali on ostaje otvoren, i to ponajprije iz ekonomskih razloga, posebno od 1950, kada počinje nova era u troškovima laboratorija koji postižu stalni akcelerirani rast istraživanja. Samo je pitanje vremena kada će se dosegnuti ili prirodni ili ekonomski (koji je vjerojatniji) plafon ili pak možda nešto treće što će uvjetovati drukčiji razvoj fizike. Prirodni plafon, iako postoji, toliko je daleko, da ga praktički nema. Razvoj fizike u budućnosti zasad se svodi samo na naša nagađanja. Trenutno je najveći problem ekonomska barijera i pitanje gdje su granice eksperimentalne fizike. Zastoji u istraživanjima nastaju i iz geografskih razloga jer se postavlja pitanje kamo smjestiti sve te silne strojeve.

Grgin se potom osvrnuo i na povijest fizike kao misli, čiji se počeci vežu uz Talesa i Pitagoru. Kao egzaktna znanost razvoj započinje polovicom 17. stoljeća, i ti njezini počeci predstavljaju klasičnu fiziku. To razdoblje mogli bismo nazvati i prafizikom. Od 1900. započinje razvoj moderne fizike i njezin razvoj traje do danas, s tim da se nazire njezin kraj pa se od 21. stoljeća može govoriti o postfizici, čija osnova postaje matematska misao. Time matematika dobiva dvostruku ulogu, ulogu kraljice i ulogu služavke.

Terorizam

Predavanje o trenutno vrlo aktualnoj temi Terorizma održao je dr. Damir Zorić 24. listopada u organizaciji Odjela za sociologiju Matice hrvatske.

Na samom početku Zorić je upozorio na dvojako tumačenje terorističkih akcija jer, što je za jednu stranu terorizam, za drugu može biti herojski čin. I Europa, koja se obično smatra civilizacijski naprednijom, veliko je žarište terorizma i u njoj djeluju snažne terorističke organizacije, i to u zemljama članicama Europske unije, a da ne govorimo o ostalima. Poznato je da se teror uvijek vezuje uz kriminalni milje, iako se obično smatra oružjem slabih, oružjem onih koji nemaju konvencionalnu silu.

Zorićevo je mišljenje da se terorizam ne može iskorijeniti kampanjama poput onih koje danas provode SAD, jer pitanje je kamo sve to vodi, kakva je budućnost svijeta. Cilj nedavnih terorističkih akcija bio je napasti simbole zapadnoga svijeta koji teži globalizaciji, koji ruši razlike među kulturama, i to nije konačni cilj, nego tek jedno sredstvo. Nepravedno bi bilo za to optuživati religiju ili se na nju pozivati pri poduzimanju takvih (zlo)djela, jer Kuran propovijeda mir s Bogom i jedinstvo s prirodom, a i što bismo onda mogli reći za kršćanstvo jer, kao što je poznato, dva najveća svjetska sukoba potekla su iz kršćanske Europe.

Svojim reakcijama, smatra Zorić, Amerika čini veliku grešku, ali nažalost veliki si to mogu priuštiti kao i tumačenja u vlastitu korist. Iza najnovijega sukoba kriju se i neki drugi razlozi, kao što je zauzimanje geostrateških pozicija prema Kaspijskom bazenu, nalazištu nafte. Iza terorizma uvijek se kriju neki drugi razlozi, obično nepoznati široj javnosti, u prvom redu materijalni.

Zašto starimo

Odjel za medicinu i Odjel za psihološku medicinu, etnopsihijatriju i antropologiju Matice hrvatske organizirali su 23. listopada predavanje dr. Gorana Šimića Zašto i kako stari ljudski mozak?, koje je jedno u nizu predavanja posvećenih temi ljudskoga mozga.

Dr. Goran Šimić radi na Institutu za mozak u Zagrebu, a središte njegova interesa su Alzheimerova bolest i starenje.

Na samom početku postavljena su dva glavna pitanja — zašto i kako starimo?. Na prvo pitanje, odnosno zašto starimo, moguće je dati dva odgovora — ili zbog utjecaja okoline ili zbog genetskog programa. Pravi odgovor leži negdje u sredini. Utjecaj je gena siguran što je i potvrđeno nizom provedenih eksperimenata. Na to upućuje i činjenica što je u posljednje vrijeme produžen život čovjeka, ali nije preskočen i maksimum godina koje čovjek može doživjeti. Postoje različiti pristupi proučavanju starenja, kao što su proučavanje bolesti preuranjena starenja (npr. Wernerov sindrom, Hutchinson-Guilfordov sindrom, Downov sindrom, Cockayneov sindrom), fiziološki eksperimenti i molekularno-biološko proučavanje starenja.

Na pitanje kako starimo postoje različiti odgovori, kao što su genetska nestabilnost, oksidativna oštećenja, stanična smrt, sistematsko starenje i drugo. Kao najbolji genetski model za proučavanje starenja pokazao se kvasac jer su njegove individaualne stanice smrtne i prolaze sa starenjem karakteristične morfološke i biokemijske promjene, kojima se može precizno odrediti koliko je svaka pojedina stanica stara. Moglo bi se reći da je proces starenja isti u čovjeka i kvasca. Proces starenja u biti može biti vrlo jednostavan jer može postojati jedan jedini mehanizam starenja, mutacija jednog jedinog gena, koja može dramatično ubrzati, ali i usporiti starenje. Važno je razlikovati starenje i bolesti povezane sa starenjem. Promjene vezane uz starenje započinju vrlo rano u čovjekovu životu.

Na kraju bi se moglo zaključiti kako je u našem mozgu sve super spakirano pa tako i čimbenici koji uzrokuju starenje.

Antonija Vranić