Poligon za razmjenu mišljenja

Poligon za razmjenu mišljenja

Premda nemam iluzija da kultura može biti sasvum autonomna, lišena političkih predznaka (jače socijalne ili nacionalne orijentacije, naglašene univerzalnosti ili regionalnosti) ipak se prirodno zalažem za njezinu nezavisnost od politokracije i što veću slobodu u odnosu na partijske i ideološke pozicije (predrasude). Utoliko mi se »Vijenac« čini primjerenim medijem i glasilom, koji se ne kloni polemika ili društveno obilježenih opcija, ali daje mjesto razičitim uvjerenjima i ponajprije teži meritumu estetskih sudova i morfoloških analiza. Surađujući povremeno kao književni, rjeđe kao likovni kritičar i povjesničar, nailazio sam uvijek na puno razumijevanje, te izražavam zahvalnost za objavljivanje svim dosadašnjim redakcijama. Dakako, svatko će zapaziti razliku triju (ili četiriju) uredničkih faza, no dvije stotine brojeva zajednička su zasluga stvaranja jednog doista kulturnog poligona za razmjenu mišljenja i prosudbu djelovanja na mnogim područjima. Od dinamizma Novakva starta (potpomognutoga Gotovčevim sekundiranjem), preko povremene provokativnosti Borisa Marune i široke otvorenosti Andree Zlatar došli smo do gotovo sintezne pozicije krležijanca Mladena Kuzmanovića (uz asistenciju Bratulićeva humanističkog duha), gdje je početni akademizam nadmašen pravim pluralizmom (ako ne stotinu cvjetova, a ono dvadesetak kolumni). Staro, dostojno i dostojanstveno ime »Vijenca« ne samo da nije zlorabljeno u aktualnoj uporabi, nego je potvrđeno i oživljeno na visokoj razini slavne tradicije.