Ples kao stajalište

Ples kao stajalište

Riječ je o teoretskim prostorima na koje smo nenavikli, i koji se nama, proizašlim iz prakse i zaraženim umjetnošću i umijećem plesa koji put čine kao da su nastali s druge strane zrcala

Maurice Bejart je u svojoj poruci prigodom Međunarodnog dana plesa 1997. godine zadovoljno rekao da se potvrdilo ono što je najavio već pedesetih godina: da je 20. stoljeće — stoljeće Plesa. Uistinu, stoljeće započeto oslobađanjem i osvještavanjem tijela, odnosno njegovom emancipacijom u smislu rasta harmonije bića i kvalitete življenja (posebno naglašeno u Isadore Duncan i Rudolfa Labana) iznjedrilo je ples kao samostalnu umjetnost. Ne više ili ne barem samo: ukras, zabava i rekreacija, nego osebujni, suvremeni izraz modernog, aktivnog čovjeka te njegovo promišljanje i reakcija na često suludu začudnost modernih konvencija. Nakon gotovo stoljetne zbunjenosti tzv. plesne kritike (dugo vremena bila je riječ uglavnom o glazbenim kritičarima) i nedostatku teorije, potkraj 20. stoljeća filozofska se misao vratila tijelu, a umjetnost pokreta dobila je na važnosti. Novopokrenuti plesni studiji, trenutačno na zapadu vrlo aktualna i složena disciplina koja objedinjujući povijest i filozofiju, antropologiju i psihoanalizu, estetiku i semiotiku, te feminizam, pokušava izanalizirati, sagledati i sistematizirati fenomen suvremenog plesa.

A to je veliki izazov: uhvatiti zakonitosti (kojih nema) najrazličitijih fluidnih struktura, u izvedbi autonomnih tijela (termin Bojane Kunst).

Riječ je o teoretskim prostorima na koje smo nenavikli, i koji se nama, proizašlim iz prakse i zaraženim umjetnošću i umijećem plesa koji put čine kao da su nastali s druge strane zrcala. Sretna je prilika što je u ponedjeljak, 22. studenog, u Teatru Exit urednik knjige Teorije sodobnega plesa Emil Hrvatin održao predavanje pod naslovom Što još treba uraditi da moje tijelo (ne) postoji. Konkretan i jasan, kakav je uostalom i uvod u njegov zbornik, Hrvatin je vrlo uvjerljivo izložio istine tijela plesa, odnosno svoje viđenje suvremenoga plesa kao segmenta suvremene umjetnosti. Hrvatinovo predavanje bilo je neka vrsta sinteze sakupljenih tekstova, ali i otvaranje vrata u iznesene teme. Krećući od odrednica suvremenoga plesa: umjetnost razvijenih zapadnih demokracija, urbana misao te multikulturalizam, a na temelju izabranih tekstova i u njima obrađenih autora Hrvatin izdvaja pet istina tijela: poredak slučaja, kulturno-povijesna uvjetovanost, banalno tijelo, repetitivno tijelo i tijelo boli. Usporedivo je to primjerice s tekstovima Rogera Copelanda o Cunninghamu, Norberta Servosa o plesu i emancipaciji u Pine Baush, Sally Banes o postmodernom plesu, Patrice Pavis o butu itd. Inače, vrlo je još zanimljiv rad Johannesa Birringera o vezama novog plesa i filmskog medija te analiza Geralda Siegmunda Slika i pokret.

John Martin, jedan od začetnika (suvremene) plesne kritike, u tekstu Karakteristike modernog plesa uočio je da moderni ples nije sistem nego stajalište, i najavio da će se pri analizama koristiti isključivo teorijskom dedukcijom utemeljenom na praksi vodećih suvremenih plesača. (Što se općenito čini prihvatljivim načinom bavljenja ovim poslom?)

Još je jedan zanimljiv detalj Hrvatinova zbornika teoretskih radova o plesu: suvremeni autori svoje analize koreografskih djela uvelike temelje na strukturalnoj lingvistici i semiotici. Promatranje tijela kao znaka i prisutnost označenog u označitelju otvorili su nove prostore u interpretaciji plesa.

Zbirka tekstova naslovima je podijeljena u sedam cjelina: misao plesa, tijelo plesa, moderno/postmoderno plesa, emancipacija plesa, društvenost plesa, prostor plesa i zapis/sjećanje plesa.

Nije slučajno prvi autor Hrvatinove zbirke Paul Valéry. Ograđujući se od poznavanja bilo kakve plesne prakse Valéry, pjesnik i mislilac, zadivljen je uočenim zakonitostima. Njegova Filozofija plesa veseli apstraktnom poetičnošću i idejom (čistog) plesa kao inačice misli: slobodan, beskrajan, bez cilja i funkcije, ništa ga vanjskog ne potiče i ne ometa.

Drugi, a možda i prvi, u suvremenim teorijama, nezaobilazni autor (i najcitiranije ime zbornika) jest Friedrich Nietzsche, filozof i pjesnik koji je mogao vjerovati samo u Boga koji zna plesati. Francuski filozof Alain Badiou kreće od Nietzscheove teorije plesa kao metafore misli. Ples je tijelo-misao (smijem li to prevesti kao otjelovljena misao?), suprotnost spontanoj vulgarnosti tijela. Stoga, ples i nije umjetnost, nego je znak mogućnosti umjetnosti kakva je upisana u tijelo. Ideja koja može izluditi plesače i koreografe zapravo ima vrlo privlačan zaključak. I Badiou će, slijedeći uzore, završiti pjesnički: Da, ples je stvarno svaki put novo ime kojim tijelo prekrsti zemlju... Dakle, ples ne postoji kao samostalna umjetnost, nego je neumorni, pokretački, autonomni, kreativni i nepredvidivi potencijal suvremenih scenskih izraza.

Sa svime se slažem osim što ostajem pri borbi za samostalnost! Neprestana upitnost pripadnosti nekih plesnih programa Tjednu suvremenog plesa ili Eurokazu ili Muzičkom bijenalu potvrđuje postojeću zbrku. No, ples ima svoju povijest, fenomenologiju i teoriju. Neki scenski oblici i događaji suvremenoga plesa i modernog baleta mogu se razumjeti jedino u plesnom kontekstu. Mislim da je najjednostavniji primjer različitosti odnosa spram plesa (nisam ga ja izmislila) pitanje: Ja jesam tijelo ili ja imam tijelo? Ja jesam mapa svojih i tuđih otisaka ili i ja i drugi samo ostavljamo otiske na mojem tijelu? Čim pristajem na odvajanje (a to je nesumnjivo stanje zapadne civilizacije u čijem je početku bila riječ), dajem tijelo u uporabu, potrošnju.

Tako se pri jednom pristupu pleše i koreografira tijelom, a drugom, valerijevskom, mislima. Zato se ne mogu složiti s Hrvatinom da je probadanje iglama i puštanje krvi također suvremeni ples...

Pisanje o suvremenom plesu, posebno u društvima u tranziciji, još uvijek znači borbu za nj, zaključuje Emil Hrvatin. Dodala bih: to nije borba samo za suvremeni ples, nego ples uopće. A ona traje na ovim prostorima jako dugo — bez ozbiljne potpore kulturne politike, i s mnogim reprezentativnim oblicima koje ne znamo, zaboravljamo, preskačemo i tako idemo stalno ispočetka, pa smo stalno samokritični mali narodi, idealni kupci tuđeg i velikog. Tekstovi zbornika mogli bi nam pomoći da se neka vremena, situacije i događanja i usporede?

Maja Đurinović