Peta autobiografija, itd.

Peta autobiografija, itd.

Goran Tribuson, Klub obožavatelja — periferijski kvartet, Znanje, Zagreb, 2001.

U posljednje smo vrijeme svjedoci pravog revivala Gorana Tribusona — uz najnoviji krimić Bijesne lisice, izlozi knjižara pune se reizdanjima gotovo cijeloga serijala njegovih romana s inspektorom Banićem u glavnoj ulozi, u domaćim kinima upravo igra film Polagana predaja snimljen prema njegovu scenariju, a sada je pred nama i novi naslov — Klub obožavatelja. S obzirom da Tribuson često, kao jedan od svojih omiljenijih citata, navodi izjavu engleskog književnika Juliana Barnesa kako je po glavi pisca dopuštena samo jedna autobiografska knjiga, moglo bi se reći da ih je on do sada već napisao previše — dovoljno za barem četvoricu. Sve je započelo s Legijom stranaca i kultnom Povijesti pornografije — romanima u kojima se ni najmanje nije skrivala biografska podloga. U nešto friškijim Ranim danima i njihovu svojevrsnu nastavku — Travi i korovu, Tribuson je već sasvim izravno ubacio sama sebe kao protagonista. Najnovijim uratkom Tribuson je odlučio prkositi svim književnim pravilima i ponovno se (peti put) pozabaviti biografskim elementima.

Četiri podeblje priče

U podnaslovu Kluba obožavatelja s razlogom stoji: periferijski kvartet. Na prvi pogled riječ je o četiri podeblje priče — Mala Mongolka, Sakupljači vinila, Utrka afganistanskih hrtova i Boljševička torta. No, svaka od priča bavi se istim likovima, zapravo, riječ je o povezanim događajima koje je Tribuson mogao, bez previše poteškoća, smjestiti i u formu romana. I dok se neka mjesta, pa čak i događaji, već spominju u njegovim prijašnjim knjigama (to se ponajprije odnosi na samo mjesto zbivanja — grad Bjelovar i famoznu Plinarsku ulicu), ovoga puta specifični likovi čije sudbine Tribuson prati imaju nova imena — Eviger, Orlando, Mišel, Frekva i Bremza. Tu je, dakako, i neizostavni anonimni pripovjedač. Svaki od tih Tribusonovih likova specifična je mješavina luzera, čudaka, filozofa, huligana, djetinjastog i k'o kruh dobra tipa te potencijalnog alkoholičara i kriminalca. Dakako, u različitim omjerima. Na temelju posve običnih i svakidašnjih činjenica svi oni uspijevaju ispresti najnevjerojatnije teorije i upasti u situacije koje su ili veoma duhovite ili sasvim tragične, a najčešće — oboje. U ovim pričama oni, između sebe, raspredaju o povijestima uglavnom propalih ljubavnih odnosa, tumače svoje i tuđe neobične fascinacije, obiteljske linije, (ne)prijateljske izdaje, obnavljaju sjećanja iz djetinjstva te otkrivaju bolesti i strahove.

A la Nick Hornby

Osnovni se događaji iz knjige zbivaju u devedesetima, a u neku daleku prošlost povremeno se vraćamo tek s prisjećanjima samog pripovjedača kako bismo doznali neke od činjenica bitnih za karakter pojedinoga lika ili podrijetlo odnosa unutar ove frendovske klape. Osnovna vremenska nit koja se provlači kroz četiri priče obuhvaća kratko razdoblje prije i nakon Bremzine smrti. Baš kao i u Povijesti pornografije, njegov sprovod Tribusonu služi za okupljanje svih protagonista i, u ovom slučaju, kao točka koja povezuje sve priče i nakon koje čak i citat iz Dylanove pjesme na početku knjige dobiva posebno značenje. Zbog slične autobiografske tematike, a i specifičnog stila, usporedbe s prethodnim Tribusonovim djelima nije moguće izbjeći. No, Klub obožavatelja sadrži i ponešto od nove engleske proze, na primjer Nicka Hornbyja. Ne samo zbog velike audiofilske epizode u Sakupljačima vinila (kada se, između ostalog vodi rasprava o glazbenim brojevima koje bi svatko htio čuti na svom sprovodu), nego i zbog likova — doduše ovdje nešto starijih sredovječnih tipova, koje muče slični problemi i koji se ne snalaze najbolje sa svojim životima i emotivnim odnosima. No, za razliku od Hornbyjevih, ti su likovi mnogo bliži domaćem čitatelju, mnogo duhovitiji, ali i mnogo tužniji.

Uvjerljivi likovi

Na kraju, možemo reći da kvartet posjeduje nostalgičnu atmosferu i hipnotičku uvjerljivost, na primjer, Povijesti pornografije, ali zbog rascjepkanije forme, sličnije onoj u Travi i korovu, Tribuson je mogao ubacivati događaje na intrigantniji način i, lakše nego u romanu, stvorenim rasporedom dodatno obogatiti priču. I dok su posljednje dvije autobiografske knjige imale i loših trenutaka — najčešće vezanih uz recentnu političku situaciju s kojom se Tribuson ne snalazi najbolje ni u svojim ostalim romanima, Klub obožavatelja usredotočen je na ono najvažnije — likove. Oni su iznimno uvjerljivi i teško je uopće procijeniti koliko je fikcija daleko od istine, no to nije ni važno. Tribuson ovim periferijskim kvartetom ponovno uspijeva pogoditi pravu dozu smiješnih, tužnih, morbidnih i nostalgičnih trenutaka te naposljetku majstorski udariti pravim dramatskim krajem kakav je danas teško naći u suvremenoj domaćoj prozi.

Jelena Gluhak