Periklo, volim te

Planet majmuna / red. Tim Burton

Bivši manekeni glume ljude; karakterni glumci tumače uloge majmuna. Nekakav bi se autorski odmak mogao iščitati iz ove verzije Planeta majmuna — nove adaptacije izvornika Pierrea Boulea, a ne prerade Schaffnerova filma i nastavaka — ali o stvarnom autorstvu ovdje zapravo ne može biti govora. Tim Burton, svojedobni enfant terrible Hollywooda, ovdje je tek unajmljeni zanatlija, ne baš zaigran pri uprizorivanju plošne adaptacije prilagođene blokbasterskim parametrima.

Zanat Burtonu nikad nije bio jača strana: akcijske scene i dalje su mu neoprostivo traljave, naracija mu zijeva od dramaturške prošupljenosti, a onih nekoliko gegova na zadanu temu djeluje kao da ih je šačica srednjoškolaca smislila uz pivo. Nikakav ozbiljan pokušaj nije uložen u davanje uvjerljivosti apsurdnoj premisi: premda u filmu saznamo otkud potječu čovjekoliki majmuni, pojma nemamo odakle su majmunoliki ljudi — a kamoli zašto svi govore engleski, i odakle znaju latinicu. Znam da ovo nisu zlatna vremena znan-fana, također, ali ono što Burton prodaje kao znanstvenu komponentu priče uvredljiva je blezgarija.

Priče, kažem: ali o nekakvoj priči uopće tu ne može biti govora, ako pod pripovijedanjem ne smatrate zbunjivanje publike epilogom. Likovi majmuna, posve banalni, ne sežu dublje od odličnih maski Ricka Bakera. Postoji naznaka odnosa čovjek-majmunica, no samo kao grčevita želja za provokacijom; odnos čovjek-žena, pak, nije na razini skice. Pokretačku snagu jedino ima odnos protagonista s njegovim omiljenim pokusnim čimpanzom, Periklom. Zbog tog majmunčića on će prijeći galaktiku, dok će se krasotnoj Estelli Warren rijetko kad udostojiti uputiti ijedan pogled. Autorski odmak, ponovno? Ma, da je bar.

Vladimir C. Sever