Pakt o stabilizaciji
Možda 1. studeni kao nadnevak 200. broja novina koje nose takav naslov nije najprimjereniji zamišljenom slavlju. Vijenci se toga dana nose pod arkade, na grobove branitelja, junaka, ali i na obiteljske i pojedinačne grobnice, u Zagrebu bez obzira na rasu, narodnost ili vjeroispovijest. I kome da namijenimo naš od grafičkih znakova spleteni »vijenac«? Da to učinimo u slavu Vlade Gotovca, predsjednika Matice hrvatske koji je »Vijenac« pokrenuo kao njezino glasilo, ali se uskoro predao politici i kao pjesnik otišao u vječnost? Ili da taj broj pošaljemo Slobodanu Prosperovu Novaku koji je novine oblikovao po svojoj mjeri: gosparskoj i mladom naraštaju otvorenoj, ali svakako kao projekt nemirne hrvatske kulturne javnosti? Pa se tom prilikom postavlja još jedno pitanje: hoće li se Boris Maruna ili »učena gradska domaćica« Andrea Zlatar pojaviti u tom broju bar sjećanjem na vrijeme kada su pisali proslove ili nastojali da časopis ožive, dirajući neuralgične točke i zareze našeg kulturnog života? Buduća će povjesnica hrvatske kulture znati ocijeniti njihov rad, većprema tome kakav će je pobjednik pisati. Svakako, »herojsko« je vrijeme »Vijenca« prošlo. Ne valja stoga »vijence« slati mrtvima, niti znamo možemo li lovorike već podijeliti trenutnom uredniku i uredništvu u cjelini. Za sada nam se čini da su potpisali neki kulturni pakt o stabilizaciji. Želimo im da u tome ustraju na način kojim su započeli novo — Kuzmanovićevo, razdoblje, zazirući od krajnosti, ali uvijek otvoreni prema utemeljenoj kritici svega zla u životu umjetnosti, što god taj pojam značio.
Klikni za povratak