Novi pravci u suvremenoj sociologiji

Novi pravci u suvremenoj sociologiji

Odjel za sociologiju Matice hrvatske upriličio je u petak, 19. studenoga 2001. godine znanstveni skup "Novi pravci u suvremenoj sociologiji". Povod održavanju skupa bio je potaknut, prije svega, činjenicom da se u Hrvatskoj sociologija uistinu neprimjereno tretira s obzirom na svoju važnost. To se ponajprije ogledalo u nedostatku ozbiljnijih znanstvenih okupljanja sociologa u nas koja bi tematizirala širok spektar pitanja i problema koja zatječu suvremenu sociologiju, kao i nju samu. Raznovrsnost izloženih tema na skupu upravo je pokazala kako se sociologija kao znanost izvireći iz interdisciplinarnog i multidisciplinarnog okružja danas nedvojbeno u mnogo čemu razlikuje od definicijâ koje sociologiju još uvijek svode na klasične teorijske koordinate.

U tom smislu, polazna točka prvog izlaganja Etika i politika, bioetika i biopolitika, koje je održao Hrvoje Jurić, bila je da društveni aspekti biomedicine i ekologije ne mogu biti primjereno ni uočeni ni razumljeni izvan konteksta tradicionalnih i recentnih etičkih, političkih i etičko-političkih rasprava. Jurić tako najprije razmatra položaj i značenje etike i politike u Aristotelovoj praktičnofilozofijskoj koncepciji, a potom i ono što donosi aktualizacija ove koncepcije, kako unutar pokušaja rehabilitacije Aristotelove praktične filozofije u 20. stoljeću, tako i unutar nekih suvremenih rasprava o ekološkoj krizi. Tomislav Bracanović u svom izlaganju Etika znanstvenih zajednica i teorija igara prikazuje neke osnovne modele i opća mjesta iz teorije igara, kao što su zatvorenikova dilema, ponovljena zatvorenikova dilema, različite strategije, evolucijski stabilne strategije i sl. Na osnovi takovrsnih modela Bracanović je pokušao prikazati na koji način teorija igara može modelirati one procese u znanstvenim zajednicama koji uvjetuju pojavu tzv. pseudoznanosti. U izlaganju Daria Pavića Trivers-Willardova hipoteza: dva slučaja radi se o dvije mogućnosti ispitivanja navedene teze, jedno na suvremenom društvu, a drugo na afričkom plemenu. Temeljna, objedinjujeća pitanja jesu odnosi mjere roditeljskog uloga i, povezano s tim, moguće metodologijske pretpostavke istraživanja. Srodnička cost/benefit analiza kamikaza, izlaganje Josipa Hrgovića, govorilo je pak o modelu teorije inkulzivne podobnosti W. D. Hamiltona i svoju je tvrdnju zasnivalo na činjenici da se u osnovnom obliku ona ne može prikladno primijeniti kao objašnjenje posebnog oblika ponašanja kamikaza. U drugome dijelu izlaganja iznosili su se prijedlozi objašnjenja ponašanja kamikaza kombinacijom bioloških i kulturalnih činitelja. Ivana Hromatko u izlaganju naslovljenom Evolucijska uvjetovanost spolnih razlika u kognitivnom funkcioniranju muškaraca i žena pokušala je pokazati kako velika skupina dokaza o različitim genetskim i hormonalnim utjecajima na razvoj tih razlika ide u prilog biologističkim objašnjenjima njihova podrijetla. Moderna evolucijska psihologija, koju Hromatko prezentira kroz tri aktualne njezine teorije, smatra da je do spomenutih razlika došlo tijekom filogenetskog razvoja ljudskog roda, u interakciji s okolinom koja je postavljala različite zahtjeve pred naše muške, odnosno ženske pretke.

Eugenika je svjedočanstvo kako splet socijalnih uzroka i znanstvenog i pseudoznanstvenog entuzijazma može dovesti do groznih socijalnih posljedica. Njezina povijest transparentno je prikazana u referatu Darka Polšeka Američka eugenika. Postupci i ideje američkih znanstvenika i ideologa, primjerice Madisona Granta, Charlesa Davenporta i Harryja Laughlina, bile su inspiracija za rasno čišćenje koje su njemački liječnici i političari doveli do »krajnosti«. Takva povijesna dokumentacija o američkoj eugenici Polšeku je poslužila i kao motiv za raspravu o odnosu znanosti i socijalne politike. Izlaganje Milana Mesića Nove perspektive u istraživanju migracija bavilo se novijim trendovima u sociološkom praćenju migracija iz kojih se na osnovi povijesnih obrazaca pokušalo ukazati na neke potpuno nove njihove osobitosti. Jasminka Lažnjak govorila je u svom izlaganju naslovljenom Sociologija tehnologije - mogućnosti demokratizacije tehnologije? o polazištima i konceptima heterogenosti i kontingentnosti tehnologije kao bitnih novina u teorijama u sociologiji tehnologije. Jedna od najvažnijih konzekvenci novog pristupa u izučavanju odnosa tehnologije i društva jest koncept socijalne evaluacije i kontrole tehnologije. O sličnoj tem govorila je i Jadranka Švarc u svom izlaganju Endogene teorije tehnološke promjene i sociologija tehnologije. Naime, rad se bavio značajem proučavanja inovacija i tehnološke promjene za razvoj sociologije tehnologije, te utjecajem endogenih ekonomskih teorija tehnološke promjene (endogenih modela rasta, neo-schumpeterske evolutivne teorije i teorije tehno-ekonomskih paradigmi) na mogući razvoj sociologije tehnologije. Gabrijela Sabol u svom izlaganju Uvod u virtualne zajednice predstavila je Internet kao onaj medij komunikacije gdje se na potpuno nov način kreiraju virtualne zajednice i, samim time, njihovo funkcioniranje. Mjesto sociologije u istraživanju takovrstnih fenomena, po riječima Sabol, tek se ima, kroz niz pitanja koja se pritom nameću, ispostaviti.

Aktualnim problemom tranzicije, kao i njenom metodologijom istraživanja, u svom referatu Treba li nam (još) i sociologija tranzicije?, bavio se Krešimir Peračković. Peračković taj problem promatra kroz kritički osvrt na model ekonomske i političke tranzicije uz pokušaj afirmacije modela transformacije kao adekvatnijeg teorijskog okvira koji osim promjena u društvenoj strukturi promatra i promjene u društvenim vrijednostima. Na razini domaćih prilika sličnim problemom se bavio i Vedran Šošić u svomu izlaganju Zaposlenja i dohoci u tranzicijskoj Hrvatskoj - koliki je utjecaj međunarodne razmjene?. Šošić je donio stilizirane podatke o dinamici međunarodne razmjene Hrvatske tijekom razdoblja dosadašnje tranzicije na osnovi kojih spekulira o sadašnjim i budućim utjecajima međunarodne razmjene na tržište rada u Hrvatskoj. Dijana Ćulibrk i Boris Blažinić bavili su se u svojim izlaganjima nekim aspektima civilnog društva pri čemu je kod Ćulibrk glavna tema bila pregovaranje kao izravna mogućnost izbjegavanja sukoba i nasilja (Pregovaranje i civilno društvo), a kod Blažinića osobni rast i razvoj kao prikaz glavnih načela koje pojedinac treba napraviti u smislu svoje osobne promjene u prilagodbi okružju civilnog društva (Osobni rast i razvoj u civilnom društvu).

Iznimnost izlaganja Josipa Stepanića i Josipa Kasača u temama Primjena termodinamičkog formalizma na opis socijalnih sistema i Pojam medijatora u mikrosociologiji sastoji se u pokušaju primjene fizikalnih opisa na socijalna kretanja. U tom smislu, u prvom radu razmatra se mogućnost kvantifikacije socijalnih sistema po uzoru na postavljeni kvantitativni opis niza sistema u okviru suvremene, neravnotežne termodinamike, dok se u drugom radu pokušava uspostaviti veza između tzv. kvantifikacije ljudskog djelovanja i opisa međudjelovanja čestica u okviru teorijske fizike, kroz koju se potom raspravljalo o sličnostima i razlikama mikrosociološkog i fizikalnog opisa.

U zadnjem dijelu skupa svoje radove su izložili još Maja Dragun (Utjecaj arhetipskih struktura na socijalna zbivanja), Ivan Markešić (Religija kao komunikacija – noviji trendovi u razvoju sociologije religije) i Željko Pavić (Don Quijote i suvremena zbiljnost). Maja Dragun u svom je radu naglasila nužnost proučavanja utjecaja arhetipskih struktura na kulturalnu, religijsku, ideološku i političku sferu života. Usredotočivši se na problematiku seksualno-reproduktivnih arhetipova Dragun je opisivala njihov utjecaj na oblikovanje gospodarskih sustava te kulturalnih i religijskih predodžbi tijekom povijesti. Ivan Markešić naglasio je pak u svom izlaganju specifičnost religiozne komunikacije, što će reći simbolički, metaforički, prispodobni i alegorijski karakter religioznog jezika i to na tragu teorijskih koncepcija Niclasa Luhmanna, Jürgena Habermasa i Thomasa Luckmanna. Stvaranje fiktivne zbilje kao problem čovjekova odnosa prema svakodnevnom svijetu bilo je središnje mjesto propitivanja zadnjeg izlaganja koje je održao Željko Pavić. Inspiriran Schützovom analizom Cervantesova romana Don Quijote, Pavić je pokušao pokazati koliko stvaranje fiktivne zbiljnosti ne mijenja samo zbilju Don Quijotea, nego i svih onih koji sudjeluju u njegovom realiziranju te fikcije. Takva jedna analiza trebala je pokazati na koje se sve načine može vršiti »dešifriranje« zbiljnosti i na koje načine jedan, u ovom slučaju fiktivni »kod«, može biti obvezujućim načinom međusobnog ophođenja i međudjelovanja individua.

Boško Pešić