Nikad nisam imala svoje favorite među autorima

Nikad nisam imala svoje favorite među autorima

U povijesti je svaka vlast nastojala barem »zauzdati« širenje Matičina djelovanja. Na žalost i danas se u dokumentima o kulturnom razvitku Hrvatske sugerira nešto slično: dovesti je na razinu djelovanja manjina u nas, a prije dvije godine toplo nam je preporučeno da se okrenemo tržištu

U javnosti se s vremena na vrijeme mogu čuti mišljenja o tome kako je Matica hrvatska danas zastarjela ustanova te da ju je potrebno modernizirati. Što vi mislite o tome?

— Vaše je pitanje staro gotovo koliko i sama Matica.

Očigledno, s obzirom na naša dosadašnja iskustva u mnogim društvenim i političkim promjenama, raznim vladavinama, mi se još uvijek teško privikavamo na činjenicu da u nas nešto može toliko dugo trajati. A Matica hrvatska za nekoliko će mjeseci, točnije 10. veljače iduće godine, obilježiti sto i šezdeset godina svoga postojanja. I umjesto da se dičimo tom našom jedinstvenom tradicijom, institucijom koja, unatoč svemu, žilavo u svom poslanju ustrajava, u nas se svako malo postavljaju ista pitanja.

Naravno, uvijek sve može biti drukčije i bolje. I nikad više isto, jer konačno imamo svoju državu. Dakako, u njezinoj burnoj prošlosti, u kojoj su se zrcalila, pa nerijetko, i prelamala, mnoga naša ključna povijesna zbivanja, bilo je, posve prirodno, slavnih, manje slavnih, ali i neslavnih razdoblja. Dakle, i grešaka i zabluda. Ali, konačan rezultat sigurno ide u prilog Matičinu djelovanju u hrvatskoj kulturi, pa čak i u društvenoj i političkoj zbilji, jer konačno njezina je povijest i povijest hrvatskoga naroda čiju je sudbinu bez ostatka dijelila.

Samo oni koji ne poznaju pravo stanje, ili zatvaraju oči pred našim današnjim prilikama, i to ne samo kulturnim, sugeriraju da se Matičina uloga u novim uvjetima posve iscrpila. Ja sam pak posve uvjerena u to da je njezina uloga danas možda i presudnija negoli ranije, jer u mnogočemu treba krenuti ispočetka. Napose onda kada se prijeđu granice glavnoga grada. U tom se pogledu ne treba stidjeti i priznati da nam je još uvijek potrebna i prosvjetiteljska uloga, a u tom su poslu Matičine mogućnosti nemjerljive. Samo je treba podržati i u toj zadaći pružiti maksimalnu podrška, kao i potrebnu materijalnu pomoć. Napose za ozbiljniji rad na području cijele zemlje.

Kakva je vaša vizija Matice hrvatske za 21. stoljeće?

— Vizije i želje su jedno, a mogućnosti i uvjeti u kojima trenutačno živimo nešto sasvim drugo. Nije, naravno, sada teško spominjati i pozivati se na svjetsku praksu i dosadašnja dobra iskustva sličnih ustanova u svijetu. I vama i meni poznata su iskustva British Councila i Goethe instituta, ali moram vam reći da nama baš i nije potrebno izmišljati nešto novo kad do sada nismo bili u mogućnosti ostvarili ni ono što je već bilo zacrtano u Matičinim dokumentima iz 1971.

Ali, zbog svojih, možda za ono vrijeme suviše modernih shvaćanja, ili prije svega zbog masovnog odaziva Matičina članstva, pogotovu vrhunskih stručnjaka s najrazličitijih područja, mnoge dobre ideje i planovi o ulozi i značenju Matice hrvatske nisu mogli biti ostvareni pa tek čekaju svoju prvu pravu provedbu.

I danas je taj temeljni Matičin program jednako dobar. Većim dijelom sadržan je i u Gotovčevom poznatom »Letku za Maticu hrvatsku« te objavljen u danas kultnom »Hrvatskom tjedniku« (br. 8, Zagreb 1971), a ne tako davno u cijelosti ga je pretiskao i »Vijenac« u svom 158. broju (dostupan je, dakle, i danas na Internetu) kada je, po tko zna koji put Matica otvorila raspravu o svom programu i novim zadaćama.

Ali, eto, nekada se za dobar i moderan hrvatski program robijalo, a Matici hrvatskoj zabranilo djelovanje za gotovo dva desetljeća. Ne ponovilo se.

U povijesti je svaka vlast nastojala barem »zauzdati« širenje Matičina djelovanja. Na žalost i danas se u dokumentima o kulturnom razvitku Hrvatske sugerira nešto slično: dovesti je na razinu djelovanja manjina u nas, a prije dvije godine toplo nam je preporučeno da se okrenemo tržištu. Zakon o udrugama, koji je Bogu hvala netom opet izmijenjen, doveo nas je u nezavidan položaj jer su Matičine sastavnice — njezini ogranci, postale ravnopravne po svom statusu sa Središnjicom. A uvijek se nađe netko tko takvu situaciju zlorabi.

Ali, konačno, kako Matica hrvatska nije stranka, nego prije svega program koji, ne samo što se nije potrošio nego, štoviše, s vremenom postaje sve zahtjevniji i svrsishodniji, oko njega i danas se okupljaju i lijevi i desni, oni iz centra, kao i oni neopredijeljeni.

I sve dok je tako, njezina je budućnost i u novom stoljeću nedvojbena i osigurana. I bez obzira na to što nekima i danas nije po volji. Iako u ovom trenutku gotovo isključivo djeluje na kulturnom planu.

Možda bi se svojim autoritetom ipak više trebala uključiti i u društvene i gospodarske procese, jer današnje vrijeme, ne samo u nas, nego i u svijetu uopće, nije ni malo bezazleno.

Neposredno nakon obnove Matice hrvatske godine 1991. postali ste tajnicom za nakladništvo i urednicom. Obnovili ste ili pokrenuli mnoge biblioteke. Bez pretjerivanja moram reći da ste u devedesetima postali pojmom vrhunskoga urednika u domaćem nakladništvu. Imate li podatke o tome koliko ste naslova do sada uredili u Matici, koja je godina po broju naslova bila najuspješnija i imate li među vašim brojnim izdanjima ipak neke svoje favorite?

— Pohvale je uvijek lijepo čuti i zato — hvala vam.

Ako je rezultat vidljiv, tada očigledno trud nije bio uzaludan. Jer, moram priznati, bio je to, u ovom prvom desetljeću od obnove, težak i velik posao. Prije svega, istodobno s obnovom Matice počele su i naše teške ratne godine. Trebalo je proći dosta vremena dok smo smogli snage i mogućnosti za ponovno pokretanje nakladništva. Danas to mogu slobodno reći da i sama ne vjerujem da smo sve to uspjeli ostvariti. Naime, za takav obiman program potrebno je imati pravu redakciju s više zaposlenih, kao i potrebno prateće osoblje. U nas je to sve obavila mala, ali dobro uhodana ekipa, prije svega fantasta i entuzijasta: uz mene su i petkom i svetkom bdjeli moja tajnica Edita Miljan, likovni urednik Luka Gusić, u pripremi Marko i Petar Tadić, a u tiskari Targa Čedomil Zubović. Bez njihove pomoći, koja je nerijetko bila na samom rubu izdržljivosti, sav bi moj trud bio uzaludan. I zato im u ovoj prilici iskreno želim zahvaliti.

U ovoj smo godini, doduše, dobili pojačanje, ali to još uvijek nije dovoljno za ostvarenje naših programa...

Inače, brojke nisu moja jača strana. Ne znam koliko smo točno naslova objavili, samo znam da smo u prosjeku zasigurno tiskali jednu knjigu tjedno, ako ne i više. Obnovljeno je ili novopokrenuto više od trideset biblioteka. I kad bismo imali dovoljno novca sve bi se dobro držale. Ali, na žalost, mnoge knjige već pripremljene strpljivo, za razliku od njihovih autora, čekaju svoj red.

I koliko god vam to izgledalo čudno, nikada nisam imala svoje favorite među autorima. Uvijek me zanimao dobar projekt, vrstan rukopis ili, ako već rukopis nije bio bog zna što, tada bi me privukla dobra ili nezaobilazna tema. A takvih nije mali broj. Ima, naravno, i promašaja, vjerujem da je njihov broj zanemariv, ali, eto, pokatkad morate i zažmiriti. Ne mogu reći da sam ih tek naknadno otkrila. Doista, bio bi zanimljiv razgovor o tome kako, kao urednica, ocjenjujem pojedino izdanje i što je na kraju presudilo u korist objave.

U tom bi smislu bile zanimljive priče i iskustva drugih urednika. Ali, o tome se rijetko govori.

Inače, sretna je okolnost što nisam osuđena samo na one rukopise što stignu na moj urednički stol. Iako i tu imam dobrih iskustava. Sjajnu knjigu o ratu napisala je jedna posve anonimna medicinska sestra i uistinu mi je žao što je zbog te činjenice knjiga ostala bez zasluženoga odjeka i prave recepcije. Riječ je o knjizi Darovi pakla Emice Rubil.

Svojevrsno kritičko izdanje Krležinih djela, koje Matica hrvatska tiska u suradnji s Nakladom Ljevak i HAZU, uskoro dobiva nove sveske. Jeste li zadovoljni dosad objavljenim knjigama i hoće li se ostvariti vaše predviđanje od prije nekoliko godina kako je ovo izdanje prilika za posve novo čitanje Krležina cjelovitog opusa?

— Dosad je objavljeno šesnaest svezaka i do kraja ove godine planiramo objaviti još pet novih. Ukoliko bismo u tome uspjeli, a vjerujem da hoćemo, bio bi to lijep rezultat. Jer, tada bismo dovršili Krležine romane, novele i drame.

Taj je projekt u početku, sada već davne 1995, zahtijevao ozbiljne pripreme i ovih dvadesetak svezaka rezultat su toga rada. Međutim, nakon toga, brzina kojom će se novi svesci pojavljivati bit će prilično usporena. Zahtijevat će nove ozbiljne pripreme i istraživanja.

Na kraju obavljena posla moći ćemo tek govoriti koliko smo u tom poslu uspjeli, jer sve ovo što je do sada objavljeno uglavnom je tek zagrijavanje za mnoge knjige što slijede.

Ekipa na tom projektu također je mala, ali i pouzdana. Jedina su nam briga rokovi te kako što prije i kvalitetnije ponuditi Krležu čitateljima. Zanimanje za Krležina djela ponovno je svakim danom sve veće, a tome svakako pridonosi i skoro istjecanje roka zabrane otvaranja njegove rukopisne ostavštine.

Vrijeme doista brzo prolazi. Kada je umro Krleža tih dvadeset godina zabrane činilo nam se strašno dugim razdobljem kojeg je teško, u znatiželji, dočekati. A, eto, 29. prosinca otvorit će se konačno i to pohranjeno blago. Treba se nadati da proces obrade i dostupnost građe neće čekati nova dva desetljeća. Ali, u nas se to nikad ne zna. Sve je moguće.

U Hrvatskoj je, kao što znamo, gotovo potpuno uništena knjižarska mreža. Knjige je očito lako tiskati, a vrlo teško prodati. Kako se u tome snalazi Matica hrvatska i što je s Matičinim knjižarama po Hrvatskoj?

— Već cijelo proteklo desetljeće kao papagaji ponavljamo tu istu priču i, unatoč ozbiljnim problemima, gotovo da se ništa nije promijenilo. A za Maticu hrvatsku nikad nije bilo težeg i pogubnijeg vremena kada je u pitanju knjižarska mreža.

Za Maticu hrvatsku od protekle je godine njezin generalni distributer Nakladni zavod Matice hrvatske, koji uz objektivne nevolje s prostorom, muku muči i s pomanjkanjem potrebnog stručnog kadra, knjižara, kao i danas opet neophodne akviziterske prodaje. Izgubljene su mnoge knjižare, od kojih je nakon gotovo pola stoljeća uspješnog djelovanja, posljednja — antikvarijat u Ilici. Tako, na žalost, danas Matica, uz knjižaru u svojoj zgradi, u Zagrebu ima još samo prostor na Filozofskom fakultetu, kao i knjižaru u Dubrovniku, koja iznimno loše radi i posluje. Štoviše, da apsurd bude što veći, čak i nema sva Matičina izdanja. Na kraju, čovjek se pita zašto se uopće mučiti i objavljivati nove knjige kad one svakim danom sve više postaju i ostaju roba na skladištu. I nikom ništa.

Taj će problem, kad-tad Matica ponovno morati na neki drugi način riješiti. Kao da je zaboravila na svoju tradiciju i praksu putem povjerenika, u suradnji s ograncima i pretplatom i kupnjom članstva. Te pozitivne i uspješne metode, prema njezinom obrascu, danas uspješno koriste mnogi drugi nakladnici, ali ne i Matica.

Istodobno, doista je teško razumjeti monopol pojedinih izdavača na gradske prostore koje, osim svega, godinama ni ne plaćaju. Ranijih godina, neki su korisnici svoje dugove gradu namirili čisteći svoja skladišta knjiga.

U nas, očito, toliko sposobnih nema. Ili smo svi mi u Matici hrvatskoj nesposobni, kad nismo u stanju, čak ni u Zagrebu. dobiti barem jedan adekvatan prostor, a da o ostalim većim gradovima i ne govorimo.

U posljednjem desetljeću, uz obnovljenu Maticu hrvatsku, djeluje i njezin Nakladni zavod kao samostalna nakladnička kuća. Što je zapravo Matica hrvatska Nakladnom zavodu, a što Nakladni zavod Matici hrvatskoj?

— Na to sam pitanje dosad već bezbroj puta odgovarala i uvijek sam bila sigurna da znam odgovor. Danas, nakon bezbroj peripetija i uistinu neugodnih iskustava proteklih godina, pa čak i osobnih neprilika, više nisam sigurna da znam odgovor.

Ipak, činjenice su sljedeće: Nakladni zavod Matice hrvatske u potpunom je Matičinom vlasništvu i danas je generalni distributer Matičinih izdanja i ima zadaću širiti njezinu knjigu te obnavljati i razvijati knjižarsku mrežu. Koliko je u tome poslu uspješan prosudite sami.

Zanima li vas plasiranje Matičinih izdanja u zemlje bivše Jugoslavije? Što bi se dogodilo da vam jave iz Beograda kako žele kupiti, primjerice, 500 ili 1000 primjeraka neke od najnovijih Matičinih izdanja? Kako biste reagirali — novci su ipak novci!

— I te kako. Bilo bi mi drago. Ali, ne samo zbog novca. Prije svega to bi značajno povećalo naklade naših izdanja koje mi, u mnogim prilikama, više nalikuju bibliofilskima negoli redovitima. A to se, na žalost, može postići jedino i isključivo širenjem tržišta. Jer moram vam reći da baš nikada, ni znatno ranije, hrvatski čitatelji nisu bili brojniji negoli što su to danas, a takve se loše navike teško mijenjaju. Cijena je knjige samo alibi, a nikako i pravi uzrok takvom stanju u nas. Samo je mali postotak onih koji knjigu doista ne mogu kupiti, dok je onih drugih mnogo više. Što više naši ljudi imaju novca to ih manje zanima knjiga. Možda je to dobar recept za njegovo stjecanje. Knjiga samo kvari čovjeka i navodi ga da nepotrebno razmišlja. Istodobno, zanimljiva je činjenica da od nas prema istoku važe umnogome drukčija pravila i za nakladnike dobra praksa. Knjige se redovito kupuju. Slobodno me možete pitati što praksa o tome govori: pomaže li to?

Ove godine bilo je gužve oko Frankfurta. Treba li nama uopće, s obzirom na poznata neslaganja, Frankfurtski sajam knjiga i ima li Frankfurt nekog utjecaja na plasman i prodaju hrvatskih knjiga, konkretno i Matičinih? Što bi trebalo promijeniti u hrvatskom nastupu?

— Treba nam, naravno, Frankfurtski sajam, ali za sada je još uvijek naš plasmam posve zanemariv i ponajprije ovisi o tome je li program zanimljiv za prodaju na stranom tržištu, ali i o tome koliko su jake vaše osobne veze. Mislim da bi se za Frankfurt trebali mnogo bolje i više pripremati. Kao što pri Ministarstvu kulture postoji projekt »Vrhovi svjetske književnosti« za prevođenje svjetskih klasika na hrvatski jezik, tako bi morao postojati i projekt »Vrhova hrvatske književnosti«, jasno uz prevođenje i aktualne i vrijedne tekuće proizvodnje. Osim toga, nedostaju nam i neophodni vodiči po našoj kulturnoj baštini i na hrvatskom jeziku, a o stranima da i ne govorimo, baš kao što nam nedostaju i razni kratki pregledi koji se brzo i lako prevode i omogućuju strancima da nas upoznaju. A o tome baš i ne vodimo osobitog računa, a ti bi poslovi bili neophodni. Na žalost, tu pojedinačni pokušaji nisu dovoljni.

Ali o knjizi i njezinim problemima u nas se uvijek govori samo prigodno, i to uvijek u isto vrijeme. Sada je to Frankfurt, a uskoro će to biti Interliber.

Je li izdavačima korisniji taj naš domaći sajam i što o njemu mislite?

— I naš bi sajam nužno trebao promjene. Još prije više od deset godina, a i kasnije u brojnim prilikama, predlagala sam da se Interliber za široku publiku preseli u središte grada, da se veže uz Dan hrvatske knjige u travnju te da cijeli prostor uokolo Zrinjevca bude »prekriven« štandovima s prigodnom prodajom, dok bi se godišnja produkcija mogla izložiti u Umjetničkom paviljonu. Naravno, mogao bi to biti i prostor Gornjega Grada, kao što je to predlagao Branimir Donat. Važno je samo knjigu vratiti u središte grada.

Jer, kako u nas nema vašarskih navika, zagrebačke velesajamske hale nisu baš prikladna mjesta za druženje s knjigom.

Velesajmu bi tada mogao ostati sajmom samo za poslovne, domaće i strane poslovne ljude, knjižare, knjižničare i druge.

Ali, u središtu grada pred knjigom svaka druga roba, naročito ona bofl, ima prednost. Ma nije se teško dosjetiti i zašto.

Što mislite o sadašnjem sustavu državne potpore knjizi: otkupima, poticanju nakladništva...?

— Na žalost, eto, mnoga u nas još neriješena osnovna pitanja vezana uz knjigu, nakladništvo i knjižarsku mrežu, odnosno distribuciju, čine nas pravim ovisnicima o tim značajnim izvorima sredstava. I bez njih teško bi većina nakladnika imala šanse preživjeti. Ali, naravno to nije, a niti može biti, konačno rješenje.

Ta bi se sredstva kasnije, ako Bog da se spomenuta pitanja konačno riješe na pravi način, trebala preusmjeriti na značajne višegodišnje projekte, natječaje za prevođenje domaće literature na strane jezike i otkup onih knjiga koje knjižnice u velikom luku zaobilaze, a morale bi se nalaziti na njihovim policama. Taj posao pretpostavlja ozbiljan, ali u mnogome i odgovorniji rad Ministarstva.

Mislite li da bi knjižnice trebale kupovati knjige od knjižara ili pak izravno od samih nakladnika?

— Svjetska praksa već se odavna koristi samo uslugama knjižara, ali u ovim i ovakvim našim (ne)prilikama to još uvijek nije moguće ostvariti. U nas istodobno, uz knjižare, postoje i razni privatni distribucijski lanci i svi oni boluju od iste bolesti od koje boluje i cijelo naše društvo na svim razinama, a to je da nitko nikome ne plaća ili pak to čini s tolikim zakašnjenjem da svako ozbiljnije planiranje postaje apsurdno. Istodobno, knjižnice se najradije koriste uslugama privatnih dobavljača, manje knjižarama, dok izravnu kupnju kod nakladnika uvelike izbjegavaju, iako bi im oni u ovom trenutku optužili najpovoljnije uvjete kupnje. Tako se krug zatvara, a privatni odnosi, simpatije i antipatije, umnogome određuju naš poslovni uspjeh, a ne i sam program. Tom iskušenju nije, na žalost, odoljela ni komisija Ministarstva kulture.

Proći će još mnogo vremena dok se ti odnosi ne dovedu u red. Dakako, u tom bi poslu značajnu ulogu mogla odigrati i Hrvatska zajednica izdavača, ali sloga nam baš i nije neka jača strana.

Početkom ove godine Matica hrvatska odredila je novu cijenu godišnje članarine koja se samo u prvi mah čini visokom, ali članstvo za uzvrat dobiva, uz »Vijenac«, i dvije reprezentativne knjige, dok na sva ostala Matičina izdanja imaju popust od pedeset posto. Prva knjiga u tom nizu redovitih izdanja za članstvo bila je iznimno dobro primljena knjiga Svjedok u slici Vere Horvat Pintarić, a koja je sljedeća? Nedavno se u novinama pojavila bilješka o tome da je riječ o neprimjereno visokoj cijeni knjige te da je studentima gotovo nedostupna.

— E, baš mi je drago što ste me to pitali. Pročitala sam taj tekst i žao mi je što je došlo do tog nesporazuma. Riječ je, naime, o biblioteci isključivo namijenjenoj članstvu i daljnja prodaja nije čak bila ni planirana. Kakav bi to program za Matičino članstvo bio kada bi se takva izdanja u svakoj knjižari mogla nabaviti uz popularnu cijenu. Cjelokupno Matičino članstvo, a ono je i po broju i po svojoj strukturi, uistinu respektabilno i predstavlja reprezentativan uzorak čitatelja u nas. Među njima mnogo je i studenata. A kao što vam je poznato malo je knjiga u nas koje imaju toliku nakladu, da su tiskane za poznate korisnike i ne leže na skladištu. A za samo dvjesto i četrdeset kuna, u ovoj godini slijedi i nova knjiga autora Viktora Žmegača, Nikole Batušića i Zorana Kravara, koji ponovno jamče visoku kvalitetu novog izdanja za Matičino članstvo. Pa ukoliko ima zainteresiranih čitatelja i studenata za ta, kao i za sva Matičina izdanja tada je jedini pravi put priključiti se našem članstvu.

Poznata mi je vaša urednička krilatica kako »svima treba dati šansu«. Jeste li zadovoljni mogućnostima koje Matica pruža mladima i iskorištavaju li mladi te mogućnosti? Jeste li kao urednica oprezniji kad su u pitanju rukopisi mladih autora?

— Vi ste najbolji primjer da nisam. Potpisala sam vašu prvu knjigu i ni malo se nisam dvoumila. Kao i još nekima iz vašeg naraštaja.

Ali, tako sam oduvijek radila a ne samo za uredničkim stolom. Napose mi je drago što mnogi i danas rado pamte moj trud oko časopisa za mlade i što su gotovo svi tada im pruženu priliku na pravi način iskoristili. Takvo iskustvo nemam, na žalost, u Matici hrvatskoj, iako su prilike bolje, kao što su i mogućnosti veće. Šteta. Ali, novi se naraštaj u mnogome razlikuje od ranijih. Sve bi htjeli odmah, bez puno posla i uz puno novca. I nisu baš osobito zainteresirani za rad. Možda je to i odraz današnjih prilika.

Jeste li zadovoljni kako se »Vijenac« i druge Matičine periodičke publikacije, »Kolo« i »Hrvatska revija«, odnose prema Matičinim izdanjima?

— Sama činjenica da me to pitate već dovoljno govori o tome kakav je to odnos. Ali, tako je već od samoga početka i već sam se navikla. Prepustila sam to vašoj savjesti, afinitetima i mogućnostima — a rezultat vidite i sami.

Srećom, ostale novine redovito bilježe naša izdanja.

Kažem bilježe, jer književne kritike kao da više i nema. Čast izuzecima

I dok je književnu kritiku prijašnjih godina na opće čuđenje sve više zamjenjivala ona književnoznanstvena, što mnogima nije bilo po volji, danas kao da i ona posustaje.

Nije stoga ni čudno što mnogi više ni ne znaju razlikovati bilješku od prikaza ili recenziju od kritike. A o eseju da i ne govorimo.

U »Vijencu« ste priredili brojne tematske priloge među kojima su, uz »Književnu kritiku«, poseban odjek imali »Jezik na križu« i »Križ na jeziku«, kao i brojna izdanja s područja jezikoslovlja. Što Matica danas priprema na tom području?

— Čini mi se, na žalost, da sada kada bi Matica mogla postići najviše, napose kada je u pripremi i novi pravopis, ona jednostavno napušta to bojno polje i gubi svoj primat. I u ovoj prilici riječ je o različitim interesima. I to nije dobro. Jezična nam je kultura uistinu, kao i jezično znanje, na niskim granama i samo udruženim snagama i na svim razinama možemo je pokrenuti s mrtve točke. Puno je još pravoga i temeljnoga posla pred nama. Iako je Matica i dosad u tom pogledu mnogo učinila. Objavila je na desetke knjiga o jezičnoj problematici, organizirala okrugli stol o normi i normiranju, putem tematskih priloga u »Vijencu« sretno zaključila dvije tada vrlo aktualne jezične rasprave o mogućim promjenama i konačno, što je možda i najvažnije, još 1996. javnosti dala na korištenje prvi pravi Hrvatski računalni pravopis. Gramatičko — pravopisni računalni vodič (spelling-checker), bez kojega je danas gotovo i nezamislivo ispravno računalno pisanje.

S obzirom na to da ste u »Vijencu« svojedobno priredili i tematski broj o Splitu, zanima me koliko vam je poznata današnja situacija u tom gradu. Napose zbog projekta američke tvrtke AFCO za preuređenje splitske rive i stare gradske jezgre?

— To je doista vrlo ozbiljna tema za cjelokupnu hrvatsku javnost, a ne samo splitsku. Uvjerena sam da je to i prava tema za vaš list. Matica hrvatska i »Vijenac« trebali bi, prema već nekim ranijim dogovorima, upriličiti o toj temi i okrugli stol u Splitu i okupiti sve relevantne stručnjake, kao i širu kulturnu javnost kako bi se konačno i razjasnile neke stvari prije negoli što bude kasno.

Jer, sam projekt nije dovoljno poznat javnosti, kao ni potpisani predugovori i ugovori o njihovoj realizaciji.

Ono što je poznato jest da će američka tvrtka-grupacija AFCO i Grad Split osnovati komanditno društvo, a da se pri tom ne navodi struktura budućeg društva osoba, odnosno tko će odgovarati neograničeno i solidarno za obveze budućeg društva osoba.

Istodobno je nejasno kako su završili pregovori između Grada Splita i Moskowitch grupe iz Izraela s obzirom na to da se zgrada »Banovine« nalazi u zoni zahvata projekta AFCO-a.

Ali, ono što je najvažnije i najopasnije za grad jest činjenica da bi u urbanističkom pogledu projekt AFCO izmijenio sadašnji izgled grada Splita. A takvo što može se dogoditi samo nakon temeljitih rasprava, usuglašenosti struke i javnoga mijenja. Posebnu ulogu imat će, vjerujem, konzervatorska struka.

Za sada mnogo je toga posve nejasno. Prije svega hoće li sadašnja splitska luka biti i dalje u funkciji putničkog trajektnog prometa ili će se ukupni putnički promet odvijati kroz Sjevernu luku. Nije jasno hoće li željeznički i autobusni kolodvor ostati na postojećim lokacijama ili će biti nužno njihovo preseljenje: željezničkog u Kopilicu a autobusnog tko zna gdje.

A činjenica je da nije niti započelo prostorno planiranje koje bi omogućilo ostvarenje toga projekta, a prema nekim podacima Grad Split je vlasnik tek oko 15 posto zemljišta nužnog za potpunu realizaciju projekta.

Dakle, ostaje nejasno pitanje što će to Grad Split ponuditi kao osnivački ulog u novo komanditno društvo. S obzirom na vrijednost samog projekta i ulaganja čini se da nije dovoljno provjeren bonitet američke grupacije AFCO, jer prema podacima koji su dostupni u medijima, američka grupacija AFCO uopće se ne bavi djelatnošću koja obuhvaća graditeljstvo i gradnju, već izgleda samo posredničkim menadžerskim poslovima za američke hotelijerske tvrtke koje su vlasnici lanaca hotela.

Nije li bilo jednostavnije da Grad Split u prostornom planu predvidi lokacije za izgradnju hotela, te za one lokacije zemljišta koje su u vlasništvu Grada ponudi ulaganja stranim investitorima prema načelima međunarodnog natječaja, jer u tom bi se slučaju zasigurno ostvarili povoljniji uvjeti ulaganja. Konačno, postavlja se jedno vrlo praktično pitanje: zbog čega se za izgradnju hotelskih sadržaja ne koristi lokacija Žnjana, za koju je splitska gradska uprava, nakon izvršenih ulaganja u komunalnu infrastrukturu, tvrdila da predstavlja resurs Grada za 21. stoljeće.

Osim toga, čini da se tom projektu pristupa bez postojanja ozbiljnih ekoloških i komunalnih studija u pogledu onečišćenja okoliša, a nadasve kapacitiranosti postojećeg sustava otpadnih voda u gradu Splitu, gdje bi se vrlo lako moglo dogoditi da, uza sva ulaganja (izgradnja kolektora), Split dobije zagađenu i onečišćenu luku i gradske plaže, posebice Bačvice.

U realizaciji projekta nužno je, s obzirom na vrijednost ulaganja i njegovu trajnost, dobiti koncesiju na pomorskom dobru, luci ili koncesijskom dobru od Vlade RH, što dovoljno govori, uz neriješene imovinsko-pravne odnose, kao što su vlasništvo nad građevinskim zemljištem i zgradama u zoni zahvata, o ozbiljnosti samog projekta. I u tome treba tražiti nadu da se ništa brzopleto, ispod stola, neće moći obaviti. Na kraju, tu je i splitska konzervatorska služba na kojoj je i velika odgovornost. Nadam se da će taj krupan problem, mimo svih eventualnih političkih pritisaka, uspješno riješiti.

Čitate li što drugo osim rukopisa kojima su preplavljeni vaši stolovi u Matici hrvatskoj? Imate li u tom smislu kakvu preporuku za čitatelje »Vijenca«?

— Čitam svašta. I ono što moram i ono što ne moram. Jer, i odmaram se čitajući. Uza sve važnije dnevne novine i tjednike, koje zbog prirode posla ipak morate pratiti, čitam i mnoge knjige koje s posvetom dođu na moju adresu. To mi pak nalaže pristojnost, jer autor ipak želi čuti moje mišljenje.

U posljednje vrijeme ugodno sam iznenađena zanimljivim štivom mladoga pripovjedača za kojeg će se, sigurna sam, još čuti. Prva ukoričena knjiga Željka Špoljara u biblioteci Quorum obradovala me koliko i svojedobno pjesnički prvijenac Tatjane Gromače. I jednu i drugu knjigu toplo preporučam vašim čitateljima.

A iz radionice velemajstora priče Pavla Pavličića upravo sam pročitala netom dovršeni opsežan rukopis, kojeg će Matica hrvatska, na radost mnogih čitatelja, uskoro objaviti.

Jeste li zadovoljni odjecima Digresija? Biste li ponovili istu formu s nekim drugim hrvatskim književnikom?

— Ne. Nikada, iako je već bilo nekoliko ponuda. Mnogi misle da je to lak i jednostavan posao. Samo sjedneš sučelice sugovorniku i pitaš ga sve ono što ti tada padne na pamet. Da nisam priredila djela Slobodana Novaka za nakladničku kuću Globus početkom devedesetih, a malo zatim i poseban tematski dvobroj časopisa »Republika« s novom recepcijom piščeva djela, uz opsežan razgovor s piscem te, konačno, gotovo jedno desetljeće sjedila s njim u istoj redakciji nakladničke kuće Zora, teško bih se bila usudila upustiti u takvu avanturu. I ni malo nije slučajno što je naš stručnjak za noviju hrvatsku književnost, napose za roman, sveučilišni profesor Krešimir Nemec na kraju odbio taj mu ponuđeni posao. A nije tada bila ni riječ o knjizi, niti je ona bila planirana. Dogodila se posve slučajno. Jer, posao je trebalo obaviti na način da posluži samo kao građa za scenarij filma o hrvatskim velikanima prema projektu Gradskoga ureda za kulturu, u produkciji Urania filma.

Film je i snimljen u režiji Ede Galića, a nakon toga ostala nam je građa od oko šesnaest sati izravnoga razgovora koji je obavljen u svega četiri-pet dana.

Moram iskreno reći da Slobodan Novak i ja ni u snu nismo pomišljali da će knjiga izazvati toliku pozornost javnosti, čak štoviše sugerirali smo nakladniku da tiska samo nekoliko stotina primjeraka knjige, tek toliko da tek bude objavljena.

Eto, i profesionalci mogu zakazati: i Novak, koji je cijeli svoj radni vijek proveo kao urednik, i ja, koja urednički posao i sada, kako vi kažete uspješno, obavljam, nismo znali na vrijeme prepoznati da u rukama imamo bestseler.

Reakcije su kritike uistinu zanimljive — kreću se od istinskih pohvala do nevjerojatnih pamfleta, dok su brojni čitatelji više negoli zadovoljni uloženim trudom čitanja. Hvala Bogu, najmanje je onih ravnodušnih. I to je jedino važno.

Vaši predgovori u knjigama iz edicije »Pet stoljeća hrvatske književnosti«, zatim Novakova i Gotovčeva Sabrana djela i konačno razgovor sa Slobodanom Novakom, sve to kad se čita u kontinuitetu dokumentira vaše zavidno poznavanje hrvatske književnosti. Ne mislite li da je taj i takav kapital zaslužio drukčiji, bolji, rekao bih »ukoričeniji« tretman? Zašto je vaša urednička uloga uspjela toliko prigušiti, pa i potisnuti pjesničke i kritičko-esejističke afinitete?

— I na to sam pitanje, jednom davno, i to baš u razgovoru za »Vijenac« opširno odgovorila. I što vrijeme više odmiče to se i meni moji razlozi čine sve apsurdnijima. Očigledno bila je to pogrešna odluka. Srećom moja odluka, a ne neke druge, više sile. Ali, što se tu može. Tako je bilo, kao što i sada jest. Ni onda, kao ni sada, ne kažem da je takva odluka bila dobra.

I u dogledno vrijeme nastojat ću je ispraviti, pogotovu zato što sad u obitelji, silom prilika, imam mladu nakladnicu, kojoj i Novak i ja možemo zahvaliti što su se Digresije uopće i pojavile.

Da nije bilo te činjenice nikad se ne bismo bili odlučili na taj korak, smatrajući taj razgovor samo dokumentarnom građom koja je već filmom ispunila svrhu njihova nastanka. Bio je to dobrovoljan prilog i Slobodana Novaka mladim, stručnim i nezaposlenim ljudima.

Obično svi uspoređuju »Hrvatsko slovo«, »Zarez« i »Vijenac«. Ja vas to neću pitati. Prije me zanima što, u prigodi objavljivanja 200. broja, mislite o »Vijencu«, kako ga ocjenjujete i što preporučate za iduće brojeve?

— Ipak ću vam, i bez obzira na to što ste takvu mogućnost otklonili, odgovoriti na prvi dio vašeg pitanja.

Prije svega, »Vijenac« su uistinu dobre novine. I danas možda jedine za područje kulture, umjetnosti i znanosti.

Ali, naravno, ne mislim time ignorirati činjenicu da postoje i »Hrvatsko slovo« i »Zarez«. Svake od tih novina ima i svoju publiku. Da nije tako, odobrenim dotacijama, sve bi se već davno ugasile, prestale izlaziti. One su jednostavno različite novine i svaka je usporedba posve nepotrebna. Jer, svake od njih donose svoju viziju i ispunjavaju svoju misiju. Jesu li dobre? Uvijek se može biti bolji i tome svi trebamo težiti, a manje nam trebaju ignoriranja i pljuvanja jednih po drugima. Naš je prostor toliko malen da ga se gotovo pogledom može obuhvatiti, a kulturni su nam vidici u tom malom prostoru sve skučeniji.

Ne moramo, naravno, svi misliti isto, ali moramo se naučiti živjeti u toleranciji, u poštivanju tuđeg, različitog mišljenja. Bez toga ne možemo ići dalje. A, moramo. I dalje i zajedno.

Najbolji je primjer za to upravo slučaj oko »Vijenca«.

Koliko ste, kao nova redakcija, ni kriva ni dužna, morali ispaštati zbog nečijih isključivosti. Koliko ste svoga dragocjenoga vremena morali izgubiti u uvjeravanjima starih i novih suradnika, da ni sa čime nemate veze, da mislite ozbiljno. I koliko je pozitivne energije utaman potrošeno. To vam razdoblje nitko i ništa ne može vratiti. Umjesto stvaranja novoga, što posve prirodno sa sobom donosi svako novo uredništvo, morali ste se istodobno braniti i potvrđivati. Na žalost, čak i nakladniku.

Možda biste od danas, od 200. broja konačno mogli postati zahtjevniji prema suradnicima i agresivniji prema nakladniku. Potrebni su vam novi mladi ljudi u redakciji, pravi novinari, jer danas malo više tko zna da samo vas nekolicina cijeli teret nosite na svojim leđima, da imate i svoje druge obveze i da u redakciji koja svaki drugi tjedan redovito ispunjava sve svoje stranice i rubrike nitko nije zaposlen. U nas, naime, vladaju još uvijek čudna pravila: traži mnogo, previše, da bi dobio malo ili mrvice, a ako tražiš malo — ukinut će te. Zato hrabro naprijed. Tada će biti i velikih tema i analitičkih članaka koji danas, možda, »Vijencu« nedostaju.

Razgovarao Ivica Matičević