Neujednačena koprodukcija

Neujednačena koprodukcija

Ako promatramo ovu realizaciju dviju jednočinki Puccinijeva Triptihona kao produkciju Muzičke akademije, može proći. Ali premalo je to za jednu od tako rijetkih premijera Zagrebačke opere, i to još na početku sezone!

Odmah na početku — ovo je prikaz prve i druge reprize, a ne premijere održane 20. listopada.

Kako se prva ovosezonska premijera Zagrebačke opere izvodi u suradnji s Muzičkom akademijom Sveučilišta u Zagrebu, počet ćemo ovaj prikaz trima rečenicama iz teksta pod naslovom Studenti Muzičke akademije u HNK iz pera njezina dekana prof. Harisa Nonveillera, objavljena u popratnoj programskoj knjižici. U proteklih 80 godina na Akademiji je studij pjevanja završilo više od 200 diplomanata među kojima je i plejada najslavnijih i najuglednijih hrvatskih pjevača, umjetnika i pedagoga. Mogla bi se tu dodati i konstatacija: od kojih je nekoliko bilo stalnim članovima uglednih svjetskih opernih kuća, nekolicina su bili i njihovi prvaci a neki su postigli bogate individualne međunarodne karijere. Naime, takvih više nema. Ono nekoliko hrvatskih opernih pjevača koji nastupaju u svijetu nisu potekli iz zagrebačke Muzičke akademije, a onaj koji jest, Neven Belamarić primjerice, ne nastupa u HNK-u u Zagrebu! Druge dvije rečenice prof. Nonveillera odnose se na sadašnje stanje. Danas studij pjevanja na Akademiji, uključujući područne odsjeke u Osijeku i Rijeci (splitski je nedavno pripojen tamošnjoj Umjetničkoj akademiji), okuplja 28 nastavnika i suradnika, te 46 studenata dodiplomskog i poslijediplomskog studija. (Je li to tiskarska greška ili zaista na jednog nastavnika i suradnika ne dolaze ni dva studenta?!) Zatim: Uz koncertni i komorni repertoar te solo-pjesmu, mnogo se vremena posvećuje operi, pa se posebno studiraju operne uloge, operna gluma i scenski pokret.

Zajednička produkcija

U svjetlu tih danosti valja promatrati zajedničku produkciju Muzičke akademije i HNK-a u Zagrebu. Sudeći po odjecima premijere izbor Giannija Schicchija bio je pun pogodak ponajprije jer su se gledalištem prolamale salve smijeha (što i ne čudi jer je riječ o briljantnoj komičnoj operi), ali to treba zahvaliti u prvome redu članovima Zagrebačke opere Davoru Radiću, Adeli Golac-Rilović, Ceciliji Car, Nikši Radovanoviću, Tamari Felbinger. Uspjeh se na reprizi nije ponovio izuzmemo li nastup Valentine Fijačko, daleko najuvjerljivije i najdarovitije studentice na pjevačkom odjelu Akademije s najljepšom pjevačkom perspektivom (iako njezina Lauretta nije bila tako izvrsno do kraja dorađena kao raniji nastup na koncertu Verdi gala, kad je pjevala Desdemoninu pjesmu o vrbi i Ave Marija), i već dobro poznate vrlo kvalitetne Dubravke Šeparović-Mušović kao Zite. Tvrtko Stipić nedvojbeno je nadaren tenor, ali u Pucciniju nema što tražiti jer njegov glas rijetko prelazi orkestar. Repriza je osim toga trpjela na raspadima i neujednačenosti ženskih glasova pa je cjeloviti dojam bio loš. Mnogo bolji dojam bio je na trećoj predstavi uglavnom premijerne postave (ali bez Radovanovića) ljepših glasova, ali sporijega tempa, pa u cijelome projektu valja još izdvojiti nastup sopranistice Helene Lucić i dvojice basova Siniše Hapača i Damira Novaka. Davor Radić raste u kreaciji naslovnog lika potpuno iskorištavajući svoje velike interpretativne kvalitete, a Adela Golac-Rilović uvijek privlači ljepotom tona i fraze kao i atraktivnim nastupom.

Idealan izbor

Gianni Schicchi idealan je izbor za studentsku produkciju. Sestra Angelica već samim sižeom, koji u naslovnoj ulozi traži iskusnu, prokušanu umjetnicu, pravi dramski sopran velikog pjevačkog i scenskog naboja, nije za studentske produkcije. Naravno, i Kneginja zahtijeva iskusnu umjetnicu (vrlo dobre i sugestivne svaka na svoj način bile su Cecilija Car i Branka Sekulić), pa ostaje izgovor da brojni likovi opatica mogu uposliti mlade pjevačke nade. Uposlili su ih, i uglavnom su sve njihove interpretkinje zadovoljile premda je teško prosuditi kakav je njihov stvarni potencijal. I tu se istaknula iskusnija Oriana Vozila uz mlade Ivanu Kladarin i Ninu Kobler. Ali, što s naslovnom ulogom? Po premijernim odjecima Sofia Ahmed nije zadovoljila, ali na trećoj predstavi u skladu sa svojim mogućnostima solidno je obavila svoju zadaću. Nije se pokazao sretnim ni izbor mezzosopranistice Irene Kavkalevske za izrazito sopransku ulogu koju je spriječila da izađe na kraj sa svim njezinim golemim vokalnim zahtjevima, tako se dojam o njezinim mogućnostima zaustavio na velikoj muzikalnosti i proživljenosti interpretacije.

Sudeći po već drugoj premijeri ove godine koju dobiva dirigent Tomislav Fačini u Zagrebačkoj operi, budući naraštaji zaključit će da je on najbolji mladi operni dirigent danas u Zagrebu (?!), a to je zabluda, barem kad je riječ o iskonskim kvalitetama voditelja Puccinijeve opere. Ne može se Fačiniju odreći temeljito studiranje predstave, ali kad joj treba udahnuti život, on se zadržava na razini solidno pripremljene studentske produkcije. Niti je u Sestri Angeliki bilo dramatične emfatičnosti širokog luka, ni u Gianniju Schicchiju iskričava humora, a da i ne govorimo o izostanku za Puccinija toliko karakteristična rubata. Solidna uvježbanost ali premalo boje obilježuje i nastup orkestra i zbora (zborovođa Robert Homen).

Spretna režija

Redateljica Stephanie Jamnicky spretno je ispričala obje, međusobno vrlo različite priče (ako se izuzme velik propust: premda tekst izričito napominje da za vrijeme kad dolazi notar kojemu će preodjeveni Gianni Schicchi govoriti oporuku treba biti polumrak, scena je upravo obasjana svjetlošću). Scenograf Aljoša Paro ima svoj prepoznatljiv prozračni stil koji s malo detalja lijepo sugerira ambijent i atmosferu tako kontrasnih ugođaja kao što su ove jednočinke. Kostimi Barbare Bourek bili su u Sestri Angeliki elegantni s efektnim kostimom Kneginje, a u Gianniju Schicchiju kretali su se u širokom rasponu od stroge elegancije Zite preko nekih s natruhama commedie dell'arte do karikaturalnog Rinuccija Tvrtka Stipića.

Uglavnom, ako promatramo ovu realizaciju dviju jednočinki Puccinijeva Triptihona kao produkciju Muzičke akademije, može proći. Ali premalo je to za jednu od tako rijetkih premijera Zagrebačke opere, i to još na početku sezone!

Marija Barbieri