Nestali tihi podsmijeh

Nestali tihi podsmijeh

Jasny, Kachina, Forman, Menzel, Klos to su neki od autora koji su proslavili čehoslovačku kinematografiju. Njihovi filmovi nagrađivani su najistaknutijim filmskim nagradama, a neki od tih redatelja odlično su se snašli, primjerice Forman, i u američkom, bolje reći holivudskom sustavu proizvodnje filmova. SvĐrákov Kolja, dobitnik Oscara, ponovno je, ovaj put samo češku kinematografiju, gurnuo u prvi plan europske kinematografije. No, unatoč svim pohvalama i kvaliteti koju i dalje iskazuje češki film, ipak vlada osjećaj da su filmovi nekako drukčiji, da su izgubili onaj lagani, neuhvatljivi ironijski i samoironijski ton, koji je tihim, ali upornim podsmijehom u velikoj mjeri pridonio tešku preživljavanju pod tvrdim sovjetskim komunizmom.

U posljednjih pet godina, koliko pratim Dane češkog filma, moram priznati da se ne mogu sjetiti filma koji bih zapamtio tako živo i neizbrisivo kao što sam zapamtio npr. Kočiju za Beč Karela Kachyne ili Svi moji zemljaci Vojtceha Jasnog ili kao što je njegova koloristička maštarija Jedan dan, jedan mačak. Isto tako, moram priznati da sam tih davnih godina, sredinom sedamdesetih i tijekom osamdesetih, mogao odmah prepoznati (dakako ne samo po jeziku) film koji dolazi iz bivše Čehoslovačke, kao što sam odmah mogao prepoznati, nakon zakasnjela ulaska u dvoranu Kinoteke, film Sama Peckinpaha ili Kena Russela.

Tamnoplavi svijet

Tamnoplavi svijet oskarovca Jana SvĐráka mogao bi pripadati bilo kojoj europskoj kinematografiji. Veliki novci za europske pojmove, oko šest i pol milijuna dolara, ipak su toliko veliki da film mora biti što univerzalniji, što standardiziraniji, što internacionalniji. Umjesto čeških pilota i tom filmu piloti su mogli biti i Poljaci, Francuzi, Nizozemci, dakle pripadnici bilo kojeg naroda podjarmljenog Hitlerovim Blitzkriegom potkraj tridesetih. Jer film takva predznaka, o prijateljstvu, junaštvu, ljubavi i pogibiji, nažalost, SvĐráka mnogo više zanima od one druge, paralelne, priče. Ta je pak znakovito uže, nacionalne prirode: stradavanje tih istih ljudi u komunističkim kazamatima nakon rata u zemlji za koju su se borili i ginuli. Tzv. univerzalna i internacionalna i, naravno, beskrajno dosadna i predvidljiva ljubavna pričica o ljubavi engleske seljakinje i češkog pilota, po mišljenju producenata, scenarista i redatelja znatno će više zanimati široku publiku, od njihova teška stradavanja i mrcvarenja. Jer, zašto snimati žestoki, tvrdi, dokumentaristički utemeljen film, kada možeš izmisliti melodramicu u kojoj dominiraju lijepe kožne pilotske jakne i okice Tare Fitzgerald.

Upravo je zato dokumentarac Jane Chytilove daleko vredniji, pošteniji i moralniji film od SvĐrákove limun-ratne epopeje. Ili, kao što bi rekao Lou Reed, kojim se film otvara: »Uvijek sam volio glazbu iza koje stoji borba za bolji život, iza koje stoji pobuna...« Popularna glazba kao i popularni film izrazito ovise o novcu i, u velikoj mjeri, novac im je i cilj. Bend Plastic People of the Universe i Jana Chytilová, ali i mnogi koji se u filmu pojavljuju, svjedoče da mračne sile novca i neukusa još imaju dostojne protivnike. S velikom količinom izvorne dokumentarne građe i svjedočenjem sudionika događaja, Chytilová stvara doličan dokumentarac članovima rock-grupe Plastic People of the Universe koja je tijekom sedamdesetih i osamdesetih postala simbolom underground-otpora režimu, koji je postao još tvrđi nakon 1968. Izravnom intervjuerskom metodom, ali i snimanjem na autentičnim lokacijama na kojima su se događaji odvijali, a napose okupljanjem svih članova grupe, ali i niza ljudi koji su bili uz grupu, bilo kao suradnici bilo kao njezini slušatelji, uključujući i predsjednika Václava Havela, Chytilová uspijeva stvoriti vrlo precizan mozaik kojim ne samo rekonstruira vrijeme zbivanja i samo zbivanje, nego uspijeva, osobito u članova grupe, pokazati i vremenski otklon u razmišljanju i revalorizacijama događanja. U filmu veliku, ali i zasluženu, pozornost dobiva Egon Bondy, čovjek čiji se stihovi nalaze u mnogim pjesmama grupe i koji je i danas, kao i onda, prije trideset godina, stari, dobri anarhist koji vidi da je jedan jaram zamijenjen drugim, samo znatno suptilnijim, ali zato ništa manje malicioznim.

Put iz grada

To vidi i Tomas Vorel, redatelj filma Put iz grada, ali na način pastorale. Otac, kompjutorski programer, odlazi sa sinom izvan grada u prirodu, ali nakon početnog američkog pseudouživanja u prirodi, u kojoj je mobitelom stalno povezan sa svojim kompjutorskim centrom, dolazi prava veza s dijelom civilizacije koja nije posvađana s prirodom: sa selom i njegovim neobičnim žiteljima, koji žive između seoske gostionice na čijem zidu vise svi kumunistički diktatori od Jánosa Kádara, preko Staljina do Tita, i magijskog obožavanja prirode i svih, ponajviše alkoholnih, zadovoljstava koja ona pruža. Skupinu osebujnih likova predvodi babočka, majstorica u spravljanju likera i baka djevojke u koju se zaljubljuje programer, koja ljudima baca satove u gnojivo jednostavno uzvikujući hopsla!. Naravno, Vorel vrlo dobro zna dvije stvari: prvo, da u dramaturškom pogledu jedna strana nikada ne može biti apsolutno dobra i zato se bavi ljudima koji su osebujni i koji imaju dobre, ali i loše strane: od nasilnosti u obitelji do krvava obračuna s jelenom ili primanjem mita. Drugo, naivno bi bilo pomisliti da će arhaični svijet, tako dojmljiv, živ i autohton, pobijediti dolar i njegove klanjatelje. Zato nema sretnog kraja, on postoji samo u želji protagonista manifestiranoj pastoralnim klizanjem na ledu nesuđene četveročlane obitelji, začete u prirodi i abortirane pomoću kompjuterske civilizacije i ucjene.

Kabriolet

Jedini film koji je proizvod debitanta jest Kabriolet Marcela Bystrona, čudnovato nepredvidljive dramaturgije. U početku priča navodi na socijalno-buntovni smjer u kojoj su protagonisti rocker i njegova djevojka, koju nalazi u smeću u besvjesnu stanju i s kojom počinje živjeti. No, priča najprije skreće u intimističkije vode: prvo u djece koja nose traume iz odnosa s roditeljima, a potom središnji motiv postaje sukob dvaju svjetonazora: njezina liberalnijeg i njegova konzervativnijeg, da bi sve završilo kao Love story u kojoj ona umire od bolesti koju je naslijedila od oca. No, unatoč ovim hibridastima problemima, čini se da Marcel Bystron cjelinu uspijeva zdržati ne samo ujednačenom režijom nego i vizualnim stilom opore televizijsko-elektronske fakture te promišljenim rezanjem u kadru kojim zapravo naglašava istodobnu prisutnost svih nabrojanih motiva, koji, napokon, bivaju dokinuti smrću. Moram priznati da su posljednji kadrovi djevojčine smrti i njezina odlaska u vječnost nešto uistinu dojmljivo i najbolje što se moglo vidjeti na ovogodišnjim Danima češkog filma.

Anđeo exit i svi moji bližnji

Koliko su filmovi različiti najbolje svjedoče dva filma. Anđeo exit Vladimira Michaleka i Svi moji bližnji Mateja Minača. I dok je prvi groteskna periferijska gangsterska priča u kojoj sve vrvi od montažnog razlomljavanja i miješanja realnog i halucinacijskog, u čemu se izmjenuju tisuće likova i tisuće rezova i perspektiva, posljednji je mirna, kronologijski jasno strukturirana, nostalgična priča o djetinjstvu i čudesno nadarenoj i bogatoj židovskoj obitelji neposredno prije Drugog svjetskog rata i njezina istrebljenja. No, riječ je o istinitom događaju, koji podsjeća na Schindlera, dakle o mladom Britancu Wintonu koji uspijeva izvući iz okupirane Čehoslovačke više od petsto židovske djece i smjestiti ih na Otok, na sigurno. Kao i protagonist priče, mnogi od te djece ostali su jedini preživjeli članovi obitelji. Naravno, problem filma je, kao i u SvĐráka, što dokumentarističko, povijesno, ustupa mjesto nostalgičnom i ladanjskom. Jer, naravno da treba podići spomenik žrtvi, ali ga onda podigni i onom koji spašava. Drugim riječima, Wintona, koji je spašavanjem dječaka omogućio njegovo sjećanje pa i priču, u filmu je zanemarivo malo.

Kitica

Najneobičniji od svih svakako je i posljednji u ovom ciklusu Kitica F. A. Brabeca, film velikih kvaliteta, ali i s nekoliko nedostataka. Riječ je o ekranizaciji sedam balada češkog romantičara K. J. Erbena. Sve su grozovite, jakih poenta, odlično stilizirane, i koloristički, i kompozicijski, i kostimografski, i scenografski, a dijalozi u stihovima provedeni su vrlo uspješno u stiliziranom okolišu. No, ono što je bitno, a to su stvaratelji filma iskoristili, jest romantičarsko sukobljavanje kršćanskih i starih narodnih, poganskih običaja, koji su transformirani, ali uvijek negdje izviru poput podzemnih voda. Jedina zamjerka filmu je mjestimično ne loša nego kriva glazba, koja harmonijski želi upotpuniti sofisticiranost slike. Na trenutke se čini da bi sirova, narodna glazba izvođena na pravim, originalnim instrumentima mnogo bolje funkcionirala kao kontrapunkt, odnosno kao čujna prijetnja svijetu koji se u fenomenalnim krajolicima čini sigurnim i nepromjenljivim.

Dario Marković