Nemaštovito ponavljanje

Nemaštovito ponavljanje

Soundtrack Planet majmuna potpisuje Danny Elfman, jedan od omiljenih skladatelja holivudske filmske industrije. Početak partiture (Main Title) iznimno je zanimljiv. Glavna tema sastavljena je od zvukova (teško bi ih se moglo nazvati tonovima), koji s jedne strane podsjećaju na zvukove strojeva, a s druge strane na primitivne zvuke iz davnih vremena Zemljina života. Slika koju glazba stvara (u špici, dakle i prije nego što je film doista počeo) jest kjubrikovska slika napredne ljudske vrste u svemiru stopljena s legendarnim prizorom majmuna koji otkriva razornu moć zaboravljene stare kosti. Dvije slike prizivaju u sjećanje i sasvim neobičnu odluku Stanleya Kubricka da svoju 2001: Odiseju u svemiru glazbeno ispiše klasičnim glazbenim djelima koja sa sadržajem nemaju nikakve veze i koja su se na prvi pogled činila samo redateljskim hirom. A opet, povijest je pokazala da je veza klasične glazbe i futurističko-primitivnih slika bila daleko dublja nego što je govorio prvi dojam.

Danny Elfman je, međutim, odlučio da glazba Planeta majmuna treba otprve jasno i glasno obilježiti film. No umjesto da svoju zanimljivu metalnu temu razradi, on će je tijekom cijele partiture ponavljati u okolini sličnoj ili istoj kao u uvodnoj glazbi. Tipičnost holivudskoga pristupa postaje zamorna već nakon prva četiri broja, a partitura predvidljiva. Predvidljivost se čita i iz povremenog (ali doista povremenog, čak i rijetkog) spominjanja obavezne lirske teme (Ape Suite), čija funkcija nije sasvim jasna (je li to ljubavna tema? je li to tema čežnje za domom? ili tema jednostavno obilježava neobičnu/neljudsku atmosferu svemira?) i u završnom podilaženju publici u posljednjem broju Rule the Planet Remix. Kako je to u posljednje vrijeme uobičajeno (sjetimo se soundtracka Peti element), Rule the Planet Remix upleće u Elfmanovu glazbu glasove glumaca koji govore važnije rečenice iz filma (ako je suditi prema reklamama za film i tome broju, skladatelj i redatelj očigledno su najvažnijom smatrali rečenicu čovjekolike majmunice: »Odvratno postupamo s ljudima«, a uopće ih nije zanimala problematika zamršenosti putovanja kroz vrijeme i odnosa prošlost-sadašnjost-budućnost).

U filmu glazba Dannyja Elfmana funkcionira, ali to je lako zaključiti i bez gledanja filma. No, Elfman još nije svjestan koliko ga CD filmske glazbe ogoljuje. Jer u filmu njegova glazba doista savršeno sjeda (zapravo, nakon uvodne špice ona se gotovo ne zapaža osim kao kulisa koja u stopu prati radnju), ali na CD-u — partitura se pokazuje tipičnom, bezličnom i nemaštovitom, kao da skladatelj osim naslovne teme nije imao više što reći. Dojam je osrednjost skladateljske vještine, koja u filmu funkcionira, ali se izvan filma ne bi smjela tako hrabro pokazivati. Doduše, izdavanje soundtracka pomaže zaradi (a time i uspjehu — jer, nažalost, Hollywood uspjeh mjeri zaradom) — ali, Danny, nije sve u novcu!

Irena Paulus