Neambiciozna zabava

Neambiciozna zabava

Polazeći od teze da svakog čovjeka najbolje legitimira, više i od osobne iskaznice, njegov karakter, koji bez obzira koliko ga pokušao prikriti ili prikazati u drukčijem svjetlu, u određenim situacijama dolazi do izražaja, Fadil Hadžić piše komediju u kojoj stvara psihološku studiju ljudskoga ponašanja. Birajući one karakterne osobine koje se najčešće susreću na ovim prostorima, pisac ih smješta u jednako takve, za naše društvo tipične, situacije, stvarajući komiku koja ovisi upravo o toj razini prepoznatljivosti. Kretanjem u rasponu od tek humorističnoga prikaza ljudskih slabosti do njihove osude, ali i premještanjem kritike s pojedinca na šire društene pojave, predstava iz žanrovskog određenja komedije, koje zadaje sam pisac, nerijetko klizi u društvenu/političku satiru.

Kabaretska forma

Taj je dojam još više pojačan kabaretskom formom ovog komada (režija Aida Bukvić), u kojem nas dvoje glumaca, Elizabeta Kukić i Željko Königsknecht, nakon prološkog dijela, uvode u svijet svih tih »gnjavatora, šarlatana, ksenofoba, karijerista, lažljivaca, autoriteta«, spretno prelazeći iz lika u lik i prebacujući glumačku palicu, scenu po scenu, jedno drugome, ujedno se kao glumački par dobro upotpunjavajući u zajedničkim scenama. Elizabeta Kukić dojmljivo utjelovljuje likove kućanice u frizeraju, sociologinje, gatare, nalazeći mjeru do koje karikaturalan prikaz lika ne prelazi u pretjerivanje, dok Königsknecht, u svojoj poznatoj maniri, ponegdje u toj karikaturi, tiku, grimasi, ode i predaleko, što može i zasmetati one gledatelje koji nisu preveliki ljubitelji njegova pristupa, pogotovo zato što na nekim mjestima zbog toga trpi glumčeva razgovijetnost.

Pad pri kraju

Predstava je dinamična, možda tek na samom kraju pomalo pada, što je uglavnom posljedica gledateljeve naviknutosti na smjenjivanje scena, ali i tematski slabije završne scene. Dok glazba (Zvonko Presečki) ponegdje preoštro rezovima naglašava prijelaz iz scene u scenu, scenografija (Ivo Knezović) podupire dinamičnu izmjenu, zasnivajući se na jednostavnim elementima i rekvizitima koji tek odražavaju mjesto radnje, ne ometajući prioritet glumačke ekspresije kao temelja predstave.

Unatoč dobrim rješenjima, i ova predstava u nekim trenucima pati od tipične boljke mnogih komedija, za što odgovornost podjednako dijele i tekst i glumci i režija, a ona se odnosi na izazivanje smijeha plitkim i jeftinim rješenjima, kao što su posrtanje glumca na pozornici, psovke (u onoj mjeri u kojoj više nisu vjerno ocrtavanje nečijega mentaliteta), banalne aluzije i radnje, čijim se opetovanjem ustrajava na dijelovima bez kojih bi komedija bila sasvim dovoljno smiješna.

Anđeli i vragovi, dakako, nije predstava velikih ambicija koja bi imala funkciju širenja kazališnih obzora, pa je valja i sagledati u tom kontekstu. Njezina je temeljna nakana pružiti sat i pol dobre zabave — onoj publici koja takvu zabavu želi. A u tome ova predstava većim dijelom i uspijeva.

Ljubica Anđelković