Ne peglaju se samo košulje

Ne peglaju se samo košulje

Svi mi kojima je jezik posao i koji smo ga neprekidno svjesni pomažemo mu u neravnopravnoj borbi s vremenom koje donosi promjene. Želimo da ostane isti, jezičari su nepopravljivi konzervativci

Nerado pišem. A zašto lektor nerado ili teško piše, nije se teško dosjetiti. Nakon što je pročitao toliko toga, zacijelo ne želi opterećivati svijet i svojim mudrim i dragocjenim djelom. Dakako, to je tek jedno od tumačenja. A prava istina? Uvijek je paradoks, rekao je Dostojevski? Baudrillard? Bob Dylan? Jerry Seinfeld? Bilo kako bilo, prigoda u kojoj lektorica piše neumoljivo se ponavlja — sa svakim »Vijenčevim« okruglim izdanjem. Prvi je takav jubilej bio stoti broj, a ni dvjestoti nije baš mršav, dapače.

Za stoti napisala sam tekstić s kategorizacijom autora. Podijelila sam svoje autore u deset ili dvanaest kategorija ili tipova. Mnogi se pronađoše i dobrohotno javno nasmijaše, mnogi vjerojatno i prešutješe da su se pronašli i uvrijedili. Povratna informacija bila je stoga obilna i pozitivna. Zadovoljstvo za pisca! Inače, najdraža pohvala za taj tekst došla je od mog starog (starog u smislu: ima tome već...) i dragog kolege, koji mi je rekao: Dobar ti je tekst, znaš, prema onoj Goetheovoj, piši o onome što poznaješ i sigurno će ispasti nešto dobro.

Sad, kada se opet hvatam pera, taj mi se Goetheov savjet mota po glavi i tjera me da razmislim. Što ja to dobro poznajem o čemu bih mogla pisati?

Što ja to dobro poznajem?

Prvo, nadam se, svoj jezik, ali o njemu mi se nekako ne da pisati, osobito ne u konkurenciji s imenima koja su mi predavala na faksu, koja to redovito čine u »Vijencu«, i to dobro, očigledno sa zadovoljstvom, pa i zabavno. Osim toga, kada je riječ o jeziku, toj neuhvatljivoj himeri i običnom pomagalu za svaki dan, značenje pojma dobro poznavanje nekako je neuhvatljivo, što je za nekoga (vola) dobro, za nekoga je (Jupitra) tek prosječno ili sasvim slabo. Osim toga, narode, lektorica je autoritet za jezik ovih novina i ne želi se dovesti u poziciju da neki tamo čitatelj na temelju neopreznoga članka procjenjuje koliko je zapravo lektoričino poznavanje jezika. Toliko luda nisam! Jezik dakle otpada.

Moji autori? Neiscrpna, zahvalna i zabavna tema, o kojoj bi se opet moglo štošta napisati. Ali nije pristojno ponavljati se, ne već nakon sto brojeva (da, zaista, dragi moji autori), a i bolje da se skupi još nešto građe dok se ne vratim toj temi — u tristotom broju!

Što još dobro poznajem? Nadam se, nakon toliko godina, svoj posao, lekturu. Mogla bih se odvažiti pa napisati nekoliko rečenica o svom poslu, o njegovim problemima i zadovoljstvima, o tome kako uopće shvaćam svoj posao, zašto mislim da je ipak potreban i koristan i zašto ga, naposljetku, tako dugo i uporno radim.

Smisao je lekture ispeglati tekst, njegovu konstrukciju učiniti nevidljivom. Čitatelj ne želi biti svjestan pravopisa i gramatike dok preuzima značenje onoga što je napisano. Pogreška, ono što čitatelj doživljava kao pogrešku, odvlači pažnju od značenja, smisla, umjetničke dodane vrijednosti i upozorava na potku jezičnoga tkanja. A kao pogreška uvijek se doživljava nedosljednost. Zato me začudila preporuka cijenjenoga lingvista i autora pravopisa da se u slučaju dopuštene dvojnosti (pogreška i pogrješka) moraju dopustiti oba oblika u istom tekstu, pa i u istoj rečenici. Eto, upravo borba za tu dosljednost, koja bi ponajprije olakšavala čitanje, omogućavala čitatelju potpunu usredotočenost na razumijevanje pročitanoga — uglavnom je smisao moga posla, zanata, kako ga ja shvaćam.

Politika kao dugoprstić

U toj borbi dva su opasna neprijatelja (osim dragih autora, ali o njima, rekoh, drugom prigodom), no o tim je dvama neprijateljima teško pisati s humorom.

Prvi je Cezar iz izreke non Caesar supra grammaticos, što će reći politika i njezini dugi prsti koji se miješaju, znamo, u sva područja našega života, a jezik joj je osobito draga kaša, za koju svaki novi zakonodavac smatra da posjeduje pravi, neponovljiv i napokon izvoran recept. Što se toga tiče, lektorica ne smije griješiti dušu, nego valja priznati da se u mom malom, novinskom i Matičinu dijelu posla s jezikom taj Cezar pokazao kao mudar vladar koji je negdje pročitao i shvatio rečenu latinsku poslovicu.

O tempora...

Drugi je neprijatelj još opasniji, također svima znan, glavni i u pravom smislu smrtni neprijatelj svakoga ljudskog truda, svake ljudske djelatnosti — nepobjedivo vrijeme. Naime, borba za dosljednost ima i vremensku dimenziju. Želja nam je i težnja da ni davno napisani i objavljeni tekstovi ne zamaraju čitatelja privlačenjem pozornosti na svoju pravopisnu i gramatičku podlogu. I s tim neprijateljem »Vijenčeva« lektorica imala je sreće. Naravno, ta je sreća objektivno uvjetovana, odnosno relativna, jer je desetak godina, koliko »Vijenac« izlazi, veoma kratko vrijeme za jezik, koliko se god to činilo nevjerojatnim s obzirom na naše redovite pravopisne turbulencije. Jezik se čak ni u svom najlabilnijem dijelu, leksiku, ne mijenja bitno u jednom desetljeću (primjerice stotinjak novih riječi ne znači mnogo), a svi mi kojima je jezik posao i koji smo ga neprekidno svjesni pomažemo mu u neravnopravnoj borbi s vremenom koje donosi promjene. Želimo da ostane isti, jezičari su nepopravljivi konzervativci.

Ipak, naš mali konkretni posao, na kojem s obrtničkom marljivošću radimo iz dana u dan (osjećajući i zadovoljstvo dobra majstora kad svoj mirisni tek tiskani proizvod svaki drugi tjedan držimo u rukama) postao je velik u našim, ljudskim mjerilima — dvjesto brojeva nije mala stvar, to je golemo vrijeme u ljudskom životu!

I sada dok vi, dragi čitatelji, čitate ove prigodne stranice, gdje si dopuštamo zrnce samohvale i prstohvat ponosa, mi već pripremamo sljedeći, 201. broj. A samo u tome, nastavljanju, i jest bit, zar ne?

Saša Vagner-Perić