Ne dirajte moje slike!

Ne dirajte moje slike!

Ravnatelj Leopold, koji je isposlovao da sve slike objesi sam samcat, prezentira djelomično potpuno nevažna djela umjetnika, čiju vrijednost prepoznaje samo on. To se ponajprije odnosi na njegov izbor austrijske poratne umjetnosti izložene na drugom katu koja je — u usporedbi sa zbirkom Essl u nedalekom Klosterneuburgu — jednostavno nezanimljiva

Zbirka Leopold je dakle otvorena, muzej koji je Austrija tako dugo čekala i koji se mirne duše može opisati kao kruna novouređenoga bečkog Museumsquartiera. Godinama je priželjkivan trenutak u kojem će nagomilano blago sakupljača Rudolfa Leopolda postati dostupno javnosti. Dvadeset i drugoga rujna do toga je konačno i došlo: pozvani političari, novinari i ostatak pučanstva smjeli su prisustvovati otmjenoj svečanosti — doduše ne svi odjednom, nego u etapama i strogo odvojeni jedni od drugih. To se doimalo malo neobično, a čudna je bila i konferencija za štampu, na kojoj je s ponosom objavljeno da je riječ o najskupljem austrijskom muzeju s najvišim cijenama ulaznica koji prakticira, reče predsjedatelj upravnog odbora doslovno, ekstremno agresivan marketing: upadljiv izbor riječi u ovim danima.

Kad su se vrata konačno otvorila, prvo je zavladala lagana nervoza. Teško da je itko očekivao da će muzej biti tako velik. Na sedam etaža sa ukupno 5400 m2 izloženo je petstotinjak slika, četiristo grafika i tristo objekata primijenjene umjetnosti. Brojke su zaista impozantne, a zna se da je riječ tek o petini ukupnog broja objekata koje zbirka obuhvaća. Više od četiri tisuće predmeta je i dalje u depoima, a trebali bi biti, kaže Leopold, prezentirani na sljedećim izložbama.

Austrijska rana moderna

Tko je čovjek koji je u pedeset godina stvorio najveću i najvažniju zbirku austrijske moderne?

Rudolf Leopold rodio se 1925. u Beču. Studirao je medicinu i povijest umjetnosti, diplomirao 1953. i radio sve do umirovljenja kao specijalist oftalmologije. Već je za vrijeme studija počeo kupovati umjetnička djela, među njima slike Egona Schielea čija je umjetnička vrijednost tada bila posve nepoznata. Schiele, Richard Gerstl, čak i Oskar Kokoschka, u vrlo konzervativnoj poslijeratnoj Austriji jednoglasno su smatrani sitnim majstorima čisto lokalnog značenja, njihova su djela najčešće prodavana po smiješnim cijenama. Leopold, koji kao liječnik za oči tvrdi da, kad je riječ o umjetničkoj kvaliteti, posjeduje pouzdan vid (»Prepoznajem krivotvorinu Schielea roku jedne sekunde!«), ipak se usredotočio na austrijsku ranu modernu i kupovao je sa sve većom marljivošću sve što je mogao pronaći. Tijekom desetljeća je tako između ostalog u njegovo vlasništvo dospjelo 229 Schieleovih i 85 Klimtovih radova.

Kad je počevši od sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća kultura bečkog fin de si#clea dosezala internacionalni ugled, a cijene radova bečke moderne astronomski rasle, polako je postalo jasno da Leopold posjeduje kulturno blago gotovo neprocjenjive vrijednosti. U tom su trenutku austrijski političari postali aktivni — ta su djela konačno, dokazivali su, od velikog nacionalnog interesa. Između sakupljača i predstavnika vlasti došlo je do prvih razgovora s temom mogućih opcija za otkup. Leopold ima vrlo razvijen smisao za trgovinu i osim toga poznat je kao vrlo težak suvremenik, ali pokazao se spremnim prodati svoju zbirku — samo što je iznos koji je tražio bio pretjerano visok.

Nakon godina cijenkanja u kojima je okulist uvijek iznova prijetio da će sve svoje umjetnine prodati u inozemstvo, godine 1994. konačno je nađeno rješenje. Sklopljen je ugovor po kojem je 1995. kompletna zbirka za svotu od 2,2 milijarde šilinga prešla u vlasništvo Republike Austrije. Istodobno s valom velikog olakšanja javili su se poneki kritički glasovi jer je Leopold prodaju povezao s nekoliko spornih uvjeta. Tako je između ostalog određeno da će on muzeju koji se trebao osnovati doživotno biti ravnatelj — točka ugovora koja je izazvala primjeren protest.

Samovolja gospodina Leopolda

Rudolf Leopold danas se ponaša kao da je zbirka i dalje u njegovu posjedu. Odluke često donosi na svoju ruku, stručna mišljenja redovito odbija, a spremnost na pregovore, žali se čak i ministarstvo, starom je gospodinu općenito stran pojam. Njegova sklonost samovolji ogleda se nažalost i u muzeju. Ravnatelj Leopold, koji je isposlovao da sve slike objesi sam samcat, prezentira djelomično potpuno nevažna djela umjetnika, čiju vrijednost prepoznaje samo on. To se ponajprije odnosi na njegov izbor austrijske poratne umjetnosti izložene na drugom katu koja je — u usporedbi sa zbirkom Essl u nedalekom Klosterneuburgu — jednostavno nezanimljiva.

Čudan je i način na koji su slike raspoređene. Na trećem katu, koji je zapravo posvećen austrijskom ekspresionizmu, nailazi se neočekivano na radove njemačkih i francuskih umjetnika. Moguće objašnjenje za to ne postoji: u svim dvoranama nedostaju popratni tekstovi. Posjetitelj je time ostavljen nasamo s umjetnošću. Takvo iskustvo u načelu može biti zanimljivo, ali bi ga se čovjek rado odrekao u muzeju koji nije samo hram muza nego i ustanova koja bi nas trebala nečemu naučiti. O razlozima te nevolje samo se šapće: muzejsko-pedagoški odjel je naime pripremio pločice sa tekstovima, ali ih je Leopold pri svom samotnjačkom postavljanju jednostavno zaboravio.

Vrlo očigledne početne teškoće ne bi trebale omesti posjetitelje Beča u namjeri da odu u muzej. I sama je Schieleova dvorana vrijedna putovanja. Snaga Schieleovih radikalnih slika ostavlja bez daha i teško ju je izraziti riječima. Njegova platna velikog formata pucaju od samopouzdanja i nabijena su najdubljim emocijama. Neizbrisiv dojam koji ostavljaju objašnjava Leopoldov zanos tim umjetnikom.

Pogled na bečke krovove

Visoku cijenu ulaznice ne opravdava isključivo Schiele. Onaj tko više cijeni 19. stoljeće naći će na prvom katu u osobi Antona Romaka umjetnika čije je slikarstvo u istoj mjeri radikalno. Romako, koji se otima svakom svrstavanju od strane povijesti umjetnosti, stvorio je opus što jasno izražava tjeskobe, duševne ponore, i umnogome podsjeća na slike Odilona Redona.

Drugi kat ispod zemlje nudi bogat izbor crteža i grafika 19. i ranog 20. stoljeća. Ovdje su osobito zanimljive akt-skice Gustava Klimta. Po njima je prepoznatljivo da je Klimt bio najdarovitiji crtač kojeg je Austrija ikada imala.

Još se zbog nečega posjet muzeju isplati: zbog same muzejske građevine. Arhitektima Ortner&Ortner uspjelo je projektirati funkcionalnu i lijepu zgradu sa svijetlim i ugodnim prostorima decentnih boja, opremljenim drvenim podovima. Posebno treba istaknuti ideju povlačenja prozorskih otvora sve do podova. Time se posjetitelja uvijek iznova poziva da priđe prozorima i — ukoliko se nalazi na drugom katu i na njemu nije zadovoljan izloženim umjetninama — umjesto u njima uživa u spektakularnom pogledu na bečke krovove.

Georg Vasold

Prevela Libuše Jirsak