Na pola puta

Na pola puta

Ciklus filmova Márte Mészáros

Povijest filma izrazito oskudijeva redateljicama, napose u razdoblju do šezdesetih godina, u kojem se istaknutije autorice mogu doslovno nabrojati na prste jedne ruke. Šezdesetih je snažan emancipacijski val zahvatio i spolnu stranu autorske filmske scene pa se prvi put javlja velik broj kreativno relevantnih redateljica, počevši od Agnes Varda i Marguerite Duras u Francuskoj, preko Larise Šepitko u Sovjetskom Savezu, Line Wertmüller i Liliane Cavani u Italiji, Vere Chytilove u Čehoslovačkoj, Mai Zetterling u Švedskoj do Márte Mészáros u Mađarskoj. Sve su te filmašice, barem u dijelu opusa, problematizirale ženske likove, bavile se njihovim intimnim i društvenim odnosima, dajući svoj, izravan ili neizravan, prinos tzv. feminističkom filmu. Među njima, upravo s obzirom na feminističku perspektivu, pozicija Márte Mészáros jedna je od najistaknutijih.

Nakon niza zapaženih kratkometražnih dokumentarnih filmova, Márta Mészáros je 1968. ostvarila debitantski dugometražni igrani film Sunce je zašlo, na zagrebačkoj retrospektivi, održanoj u KIC-u, prikazanom pod naslovom Djevojka, prijevodom američkog distribucijskog naslova. Petim filmom Posvojenje iz 1975, također prikazanim na retrospektivi, osvojila je Zlatnog medvjeda i tri druge nagrade u Berlinu te stekla međunarodni ugled, da bi vrhunac priznanja postigla autobiografskim Intimnim dnevnikom iz 1982. (na retrospektivi prikazan pod naslovom Dnevnik mojoj djeci, koji odgovara mađarskom originalu), nagrađenim specijalnom nagradom žirija u Cannesu. Uz ova tri ostvarenja, u KIC-u je prikazan još jedan autoričin reprezentativni rad, Njih dvije iz 1977. godine.

Snažni ženski likovi

Zajedničko svim viđenim filmovima Márte Mészáros jest izvrtanje tradicionalne spolne raspodjele u tzv. aktancijalnoj strukturi djela. U središtu stoje snažni ženski likovi, dok su muški ili posve marginalizirani, odnosno funkcioniraju kao emocionalni odnosno seksualni objekti (Djevojka, Posvojenje), ili dobivaju istaknuto partnersko mjesto u žensko-muškom odnosu, no pokazuju se bitno slabijim dijelom para (Njih dvije). Intimni dnevnik u pogledu središnjeg žensko-muškog odnosa specifičan je slučaj, jer je tu riječ o stvarnom i metaforičkom odnosu otac — kći (u drugom slučaju taj odnos ima i latentno erotski značaj), no izravni ljubavni odnos junakinje i njezina dečka opet odgovara uobičajenu stanju stvari kod Márte Mészáros: dečko je slabiji dio para i najvećim dijelom njegova je funkcija ukrasna. No dominacija ženskih likova ne ogleda se samo u odnosu prema onima muškim, nego i u činjenici da žensko-muški odnos u viđenim filmovima ne zauzima središnje mjesto; ono je ili rezervirano za odnos dviju snažnih žena (Posvojenje), ili za izdvojen (snažan) ženski lik (Djevojka), ili se žensko-ženski odnos jukstaponira sa žensko-muškim odnosima (Njih dvije, Intimni dnevnik), pri čemu se onaj žensko-ženski ili odlikuje većim međusobnim razumijevanjem od žensko-muških (Njih dvije), ili djeluje sugestivnije i vitalnije od žensko-muških, čak i pored međusobnog žensko-ženskog trvenja i obostrane žensko-muške naklonosti, ili baš zato (Intimni dnevnik).

Druga bitna značajka viđenih filmova sofisticiran je, vrlo elaboriran redateljski prosede. Márta Mészáros izrazito je sklona dugim scenama i sekvencama, bez obzira je li njihov sadržaj isječak svakodnevne rutine poput jutarnjega buđenja, ustajanja iz kreveta i odijevanja, ili dramaturški istaknuta verbalna interakcija. Mnoge od tih scena odnosno sekvenci pažljivo su montažno razrađene nizom raznoperspektivnih kadrova koji odlično opisuju prizor, a nerijetko se rabe i fluidni pokreti kamere, osobito panoramiranje i kombinacija mekog približavanja i udaljavanja od objekta snimanja. No, pritom se javlja popriličan problem.

Dojam je, naime, da Mészáros ispod sofisticirana oblikovnog pokrova zapravo krije sadržajnu prazninu. Njezini filmovi bave se egzistencijom uglavnom suvremenih ženskih likova i nema dvojbe da ona tu egzistenciju vidi kao pustošnu, otuđenu, nerijetko konfliktnu, uvijek sumornu, što se opet referira i na opće društveno stanje tadašnje socijalističke Mađarske, a sukladno je općem duhu vremena, filmski manifestiranu u rasponu od novoga njemačkog filma do novog Hollywooda. No, to dakako ne znači da filmovi o egzistencijalnoj praznini i besperspektivnosti i sami trebaju biti isprazni i besperspektivni. Nažalost, filmovi Márte Mészáros dijelom ostavljaju upravo takav dojam, premda zahvaljujući njezinu neospornom užeredateljskom daru ta činjenica mnogima, čini se, ostaje zamagljena.

Dijaloška neintrigantnost

Likovi koje profilira, zahvaljujući i redateljskom postupku i intenzivnim glumačkim pojavama i izvedbama (to se u većoj mjeri odnosi na glumice nego na glumce), ostavljaju sugestivan dojam, no nerazrađenost odnosa u koje ih njihova autorica uvodi, napose dijaloška neintrigantnost, svjedoče o nedostatku dara te iste autorice za psihološko produbljivanje. Márta Mészáros će tako, na primjer, jednu dugu, redateljski izrazito elaboriranu sekvencu u Djevojci posvetiti junakinjinu razgovoru s jednim od marginalnih muških likova filma, no taj razgovor, koji je tako pomno redateljski obrađen, posve je nezanimljiv i zapravo dramaturški nevažan, čak i ako se uvaži mogućnost da je nepoznati muškarac junakinjin biološki otac. Za usporedbu, Eric Rohmer je iz takvih usputnih razgovora često stvarao iznimno intrigantne minijature. Ili primjer iz Njih dvije, kad jedna od junakinja filma ima bergmanovsku verbalnu interakciju s mužem druge, no u njoj od Bergmanova intenziteta i autentičnosti nema ni traga.

Ukupni dojam o filmovima Márte Mészáros tako ostaje podijeljen. Ona je autorica koja zna kreirati psihološku atmosferu, vrsna je stilistica, no nema daha da zanimljivo postavljene likove i situacije elaborira i zaokruži. U usporedbi s nekim razvikanim autorima s našeg prostora, recimo Rajkom Grlićem, ona je daleko ozbiljnija filmašica, no koliko Grlić zaostaje za njom, toliko i ona zaostaje za velikim autorima psihološkog filma poput spomenutih Bergmana i Rohmera. Márta Mészáros autorica je na pola puta, nedovršena kao i junakinje njezinih filmova.

Damir Radić