Mladi talenti

Dvadesetogodišnji Riječanin Goran Filipec na koncertu je velikom sjajnom gestom pravoga virutoza odsvirao klavirsku dionicu parafraze na Dies irae, Mrtvački ples Franza Liszta

Zagrebački je koncertni život u drugoj polovici listopada bio u znaku standarda domaće glazbene produkcije (s koncertima u okviru redovitih abonentskih ciklusa) te pokojega gostovanja. Zapažen je nastup Wiener Konzert Vereina sa solistom i dirigentom Borisom Pergamenschikowom u ciklusu Lisinski subotom, posebice zbog programa u sklopu kojeg su mjesto našla i neka u Zagrebu još neizvedena djela. Primjerice, Largo desolato op. 20, Rainera Bischofa. Prema informacijama o autoru, kako ih navodi tiskani program, Bischof je to djelo napisao 1985, na poticaj Philippea Entremonta za njegov Bečki komorni orkestar te — prema vlastitim riječima —kao »hommage Albanu Bergu«. Pri prvom slušanju Largo desolato ne ostavlja osobit dojam i, premda se na zagrebačkoj izvedbi nije mogla poreći dobra angažiranost bečkog ansambla, činilo se ipak pri izvođenju skladbe da ona ne uspijeva »prijeći rampu«, odnosno ostvariti kontakt s publikom. Prilično ravnodužna na Bischofa, zagrebačka se publika pokazala znatno osjetljivijom spram izvedbe koncerta za violončelo i orkestar u h-molu, br. 9, Antonija Vivaldija, u kojem je Pergamenschikow preuzeo dvostruku ulogu interpreta, kao solist i kao dirigent. U dinoj igri izmjenjivanja solističkih i orkestralnih ulomaka, Pergamenschikow je ostvario kvalitetu zvučnosti primjerenu predodžbi muziciranja barokne epohe. Sve je tu bilo u okvirima pretpostavki onodobnog stila svirke, komorno i elegantno, no uzmanjkalo je ipak onoga punokrvnog muziciranja, koje — kako pokazuju nastojanja nekih talijanskih ansambala specijaliziranih za izvođenje upravo Vivaldijeve glazbe (primjerice sastava Il giardino armonico daje glazbi talijanskoga baroknog majstora sasvim drugu zvučnu kvalitetu. Jedan zanimljiv uzorak suvremenoga gruzijskog stvaralaštva, kao spoj vrlo moderna osobnog izraza s gruzijskim folklorom čuo se u izvođenju kompozicije Diplipito Gije Kančelija, koja se pokazala mnogo atraktivnijom od Bischofove orkestralne minijature. U drugom je dijelu programa kontratenor Derek Lee Ragin uz čembalističku pratnju u velikom stilu otpjevao poznatu ariju Ombra mai fu iz Händelove opere Xerxes, a cijeli je koncert priveden kraju izvedbom Šoštakovičeve Komorne simfonije. Pergamenschikow kao dirigent nije oduševio!

Tjedan poslije u istom prostoru održan je prvi ovosezonski koncert ciklusa Piano fortissimo, i to već tradicionalno, uz nastup troje mladih pijanista s orkestrom. Ove godine u tu je svrhu prvi put angažiran Orkestar Opere HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke, koji je pod ravnanjem temperamentne i sigurne Nade Matošević bio čvrstim osloncem mladim pijanistima. A predstavila su se trojica: kao prvi dvadesettrogodišnji Švicarac Antoine Rebstein, koji se, nakon diplome na Konzervatoriju u Laussanni i usavršavao u Berlinu i Salzburgu, te do sada osvojio i nekoliko međunarodnih nagrada. Rebstein je vrlo suvereno odsvirao solističku dionicu Griegova Koncerta za klavir i orkestar u a-molu, demonstrirajući pritom odličnu tehničku spremu, ali ne i posve izgrađen umjetnički profil, ne i onu uvjerljivost tumačenja po kojoj bi se mogao prepoznati kao snažan talent neupitne osobnosti.

Odlični Filipec

Možda bi dobar dojam koji je ostavio svojim muziciranjem bio i bolji, da ga nije gotovo izbrisao vehementni nastup izvanserijski darovita Gorana Filipeca. Taj dvadesetogodišnji Riječanin već je i prije očarao javnost svojim pijanizmom, odlično oblikovanim u klasi profesorice Marine Ambokadze. Filipec je na koncertu velikom sjajnom gestom pravoga virutoza odsvirao klavirsku dionicu parafraze na Dies irae, Mrtvački ples Franza Liszta, jedno tipično listovsko bravurozno djelo, izvođenje kojeg pretpostavlja apsolutno suverenu tehniku, zasnovano na urođenim predispozicijama, ali i punokrvnosti onoga romantičnog pristupa koji jedini daje potrebnu uvjerljivost Lisztovu moćnom pijanističkom slogu. Goran Filipec posjeduje sve to u najvećoj mjeri, on osim toga barata i s prednošću talenta izrazite estradne komunikativnosti, što znači da ga se na koncertnom podiju doživljava kao umjetničku osobnost koja ima što reći.

Nakon tog zrelog i blistavog pijanizma teško je bilo očekivati išta barem približno dojmljivo, no mlađahni Danijel Detoni, solist u Trećem koncertu za glasovir i orkestar u c-molu Ludwiga van Beethovena, pokazao je da je usprkos jedva navršenih osamnaest godina i još ne posve oformljnoj osobnosti, već velika nada na hrvatskom pijanističkom nebu. Kao ni Filipec, ni Detoni ne studira klavir na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, nego je u cilju dobivanja kvalitetnog pijanističkog obrazovanja upisan kao student na budimpeštanskoj Glazbenoj akademiji Franz Liszt u klasi Laszla Baranyayja. Dobra škola ne može, dakako, mnogo učiniti kada su u pitanju nedaroviti ili osrednje daroviti glazbenici, no ona je nužna dopuna izrazitim talentima, poput Filipeca ili Detonija, koji ne mogu opstati niti se razvijati u mediokritetskoj sredini. Detoni je kao interpret Beethovenova glasovirskoga Koncerta u c-

-molu pokazao mnogo tonske maštovitosti, mnogo elegancije u tehnici izvođenja gotovo mocartovske fakture pojedinih dijelova svoje solo dionice, demonstrirao je svoju tonsku kultiviranost i razvijen osjećaj za stil. Sve u svemu otkrio se kao još jedan izniman talent, čiji će razvoj, dakako, ovisiti i o budućem smjeru njegova glazbenog školovanja.

Kuljerićev Kanconijer

Treći glazbeni događaj, što ga bilježi ova rubrika, pripada redovitim zagrebačkim abonentskim koncertima, preciznije rečeno, Majstorskom ciklusu Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije. Simfonijski orkestar i zbor HRT-a, pod ravnanjem Igora Kuljerića 15. su listopada u Lisinskom održali nastup zanimljiva programskog profila. U prvom dijelu izveden je Kuljerićev Kanconijer za glasove i glazbala, opsežno djelo čija je praizvedba prve verzije, pod naslovom Leute moj, održana u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara još 1978, a čijom se dopunjenom i konačnom verzijom smatra upravo partitura predstavljena na koncertu. Inspiracija autora, s izvorištem u riznici dalmatinske pretežito ljubavne poezije 16. i 17. stoljeća, oblikovala je glazbeni izričaj oslonjen na diskretne reminiscencije onodobne glazbe, onoga tipično mediteranskog ugođaja, koji, bez obzira na modernost izraza, izbija iz mnogih Kuljerićevih skladbi, primjerice iz zborske kompozicije More. Taj je ugođaj blizak Kuljerićevu skladateljskom senzibilitetu, a u Kanconijeru predstavlja osnovnu boju i otkriva se u ljepoti reminiscencija na klapsko pjevanje, ukomponiranih stihova u cjelovitost glazbeno-tekstovne fakture u nekoj gotovo akvarelnoj prozračnosti impresija, koje Kuljerić, jednu za drugom, niže vještim skladateljskim perom. Kanconijer je jednostavno rečeno »lijepa skladba atmosfere«, čija je izvedba, doduše, bila okrnjena (zbog izbacivanja broja u kojem je trebala nastupiti iznenada oboljela Irena Kavkalevska), ali je, zahvaljujući angažiranosti svih interpreta (valja tu osobito istaknuti sopranisticu Tanju Perić, tenora Tvrtka Stipića, basa Berislava Puškarića te recitatore Suzanu Nikolić i Dragana Despota), na ovom je koncertu najvrednije ostvarenje. Kuljerić, izvrstan kao skladatelj, kao dirigent bio je već manje dojmljiv, i u izvedbi Duetta-Concertina za klarinet, fagot, gudače i harfu Richarda Straussa (uz soliste Branka Ovčarića i Željka Klepača), a još manje dirigirajući Drugu baletnu suitu op. 64, br. 3 Sergeja Prokofjeva. Trom i u zvuku neizrađen orkestar potpuno je zasjenio ljepotu umjetničkog izričaja nadahnute Prokofjeve partiture, koja je u ovakvoj izvedbi djelovala razvučeno i dosadno.